I'm afraid

Part 1

Trčećim korakom silazim niz stepenice zgrade kojoj svaki ćošak znam napamet jer živim u njoj već punih šest godina.
Čujem sirenu auta koja trubi već treći put i nemam snage da više ubrzam korak.

Brzo guram ogromna staklena vrata i za čas se nalazim na trotoaru gdje me čeka crveni Range Rover.
"Okej znam nemoj psovati. Znam." Zadihano izgovaram gotovo utrčavajući u auto. U jednom dahu vežem pojas i kupim dugu smeđu kosu u neurednu pundzu.
"Daa... Kao i uvijek.." začujem pomalo smoren glas od svoje najbolje drugarice Kris.

Uskoro se uključujemo u gust Melburnski saobraćaj i upućujemo se prema fakuktetu.
"Samo želim da ovo konačno završimo i da se vratimo nazad. Ne mogu više ovo ludilo..." govori dok ja polako hvatam vazduh jer sam upravo strčala sa petog sprata gdje živim.
"Ja iskreno i ne." Kažem, i zaista to mislim. Nikako se ne bih vraćala u Mančester i ozbiljno razmišljam da tako i učinim.
"Da ti i tvoje 'ovde je bolje'. U Mančesteru su ti svi porodica, prijatelji, deč..." zastaje na sekund pa skreće pogled na mene.
"Da svakako." Ironično kažem i namjestim se na sjedištu. Pokušavam izbjeći njen značajan pogled koji svako malo biva zalijepljen na mene.
"Ozbiljno? Niko ti ne fali?" Kaže pomalo znatiželjno.
"Pa..i ne baš. Možda Louis." Sa sitnim osmijehom kažem prisjećajući se svog starijeg polubrata. Zapravo jedinog normalnog u mojoj bližoj porodici.
"Njega bih i ja poželjela." Pomalo vragolasto kaže što mene tjera na mrštenje.
"Isuse Kris. To mi je brat. Obuzdaj nagone." Nikada ga nisam nazvala polubratom, jer imamo zaista poseban odnos. Osjećam baš veliku povezanost sa njim kao da smo ustvari rođeni. Čak mislim i da sličimo. Bar po boji očiju koju smo naslijedili od oca.

Uskoro stižemo na fakultet koji za dva mjeseca završavamo. Naravno po običaju Kris odlazi do obližnjeg kafića i uzima nam dvije kave. Pogledi se bukvalno lijepe za njene obline a i kako ne bi. Izraženi svi atributi u uskoj haljini koja joj je iznad koljena. Siva kosa blago uvijena na vrhovima savršeno joj se slaže uz njen blijedi ten koji jedostavno ne postaje tamniji od sunca.

"Danas smo na odvojenim dijelovima. Ja sam u broju tri. Nađemo se ovdje oko 11?" Kaže kopajući po crnoj torbi u potrazi za karticom kako bi ušla u prostorije fakulteta. Klimam glavom potvrdno i žurnim koracima se rastajemo svaka na svoju stranu.

Predavanja teku kao i obično poprilično sporo i meni izuzetno dosadno jer ništa novo i ne spominju, uglavnom se svi vraćaju na neke bitnije stvari koje će nam trebati na završnim ispitima za koji dan.

Okrećem bezvoljno olovku u ruci jer sve što pričaju ja vec mjesecima unazad štrebam svaku noć. Šta ću volim imati stvari pod kontrolom.
Osjetim nečije tapkanje po ramenu pa se u trenutku razbudim i okrenem.
"Žurka večeras?" Tihi muški glas me pita, pa mi ne treba dugo da skontam da je to Zayn. Kratka crna kosa mu otkriva tetovažu koja se proteže od vrata do iznad uha. Kožna jakna koju nikad ne skida i naravno pocijepane hlače koje su njegov zaštitni znak.
"A kad nisam išla?" Prevrnem očima na šta se on zadovoljno nasmiješi i podignu palac gore.

"Jessica Brodvie? Na Vas je red." Trzam se na zvuk svog imena prozvanog od strane profesora. Skoro sam zaspala i zaboravila da sam kod profesora Marcusa uzela diplomski raditi.
Ustajem i prilazim mu te uzimam potrebne skripte koje sam mu mejlom tražila. Razmjenjujemo par riječi oko rada i vraćam se na mjesto.

"Opet žurka?" Kris izgovara nekako nonšalantno jer je postalo odavno normalno da izlazim skoro pa svaki vikend i danima između njih. Ustvari kad god mi se zadesi prilika.
"Da. Zayn pravi kod njega u kući. A najboljeg druga ne odbijam nikada." Govorim kopčajući korzet.
"Aaa.. ko će sve biti?" Dok izgovara pomislila bih da zaista pita samo radi reda.
"Da biće i Zeed. Sa svojim plavim očima i gledaće gdje si ti kao i svaki put." Stavljajući tamni bordo karmin izgovaram i okrećem se prema njoj.
"Nisam pitala zbog njega.." meškolji se u mjestu i zabacuje dugu kosu iza ušiju.
"Ahaaa. Važi." Namigujem joj i povlačim je za ruku.