I'm afraid

Part 4

Znate kakav je osjećaj kada nosite čašu i ona krene da pada a u vama sve potone od straha? E upravo tako se osjećam trenutno. Ne želim se okrenuti a bojim se da će mi prići. Ne znam kako bih podnijela njegovu blizinu. Čak i da želiš nemaš snage da se okreneš. Stvarnost lupi šamar.
Saberi se molim te.

Nisam ovako zamišljala naš susret nakon toliko godina, više sam bila za opciju da se slučajno sretnemo u firmi...gdje ima neko sa nama. Ja i on sami? Ne znam koliko je dobra opcija.
Čvrsto stišćem oči i molim se da ode. Da baš će to uraditi.

"Zašto me ne pogledaš?" Glas mi se učini nešto bliži nego prvobitno pa krećem napetije disati. Nemoj mi prilaziti u sebi preklinjem. Jak miris mi ispuni nosnice u trenutku kada shvatam da je možda na metar od mene. Zaokrećem glavu malo u stranu zureći u pod. Ne mogu ga pogledati.
"Šta tražiš ovdje?" Hladno kažem dok se u meni hiljadu osjećaja miješa. Ljuta sam, bijesna, napeta, nervozna ali... znatiželjna. Kako li izgleda sada?
"Želio sam te vidjeti." Glas mu je poprilično miran, a ja želim da vrištim na sav glas.
"Nemamo razlog da se gledamo. Molim te idi." I dalje održavam glas mirnim koliko toliko. Samo želim da ode inače ću zaista početi da histerišem.
"Zašto me ne pogledaš?" O sranje, osjetim ruku na svojoj podlaktici koja me spretno kao i uvijek  zaokreće prema sebi. Ne znam da li je moguće da srce ovoliko brzo tuče ali mislim da će moje da iskoči.

Oči nam se susreću i primijetim njegove koje sijaju nevjerovano dok lutaju mojim licem. Ovih šest godina više mu leži neodoljivo dobro. Poprimio je crte zaista odraslog muškarca od skoro pa 26 godina. Primjećujem da mu je kosa znatno duža, do ramena i kovrdžava. Ruke kao da mi žele proći kroz njih opet ali se trzam u momentu i pokušavam izvući ruku iz njegove. Hvatajući ga za podlakticu osjetim da se sigurno bavio teretanom.

Dosta je viši od mene tako da su mu usne otprilike u ravnini mojeg čela.
"Pusti me." Ljutito kažem i nekako trzam ruku nazad. "Idi." Samo želim da mu vidim leđa, zar tražim previše?
"Ne želim. Hoću da porazgovaramo." Kaze i obliže usne. Isuse još uvijek to radi? Tačno znam mekoću njegovih neodoljivih usana na kojima mi ostaje pogled nekoliko trenutaka.
"Nemamo o čemu. Kako nismo imali onda sad još manje ima povoda." Skrećem pogled na stranu. Ne mogu ga gledati. Jedno su oči te koje se nikada neće promijeniti na njemu. Pogledom kao da me reže pa u nervozi prekrstim ruke.
"Da imamo, i to znaš..." zašuti "Nemoj mi bježati ponovo Jessy." Glas mu je tiši što me tjera da vratim pogled na njega. Zuri u svoje prste na kojima nervozno okreće prstenje u krug. Otkada nosi prstenje?
"Jel' ti sebe čuješ?" Ironični smijeh napusti moja usta.
"Volio bih kada bi me i ti čula." Podiže pogled prema meni i gledamo se direktno u oči.
"Ja sam dovoljno i čula i vidjela i vjeruj mi ne treba mi ni za dva života više ništa." Znam da zna na šta mislim. Otpuhne nervozno i opet me zgrabi za ruku. Ne želim da me dodiruje.
"Trebam ti ispričati sve lijepo. Samo me saslušaj..." zastaje jer mu pažnju odvlači prokleta tetovaža koja izviri ispod narokvice od sata. Pokušavam opet trznuti ruku nazad ali me preduhitri i pridje jos korak bliže i tako me zarobljava između svog tijela i kuhinjskih elemenata.
"Još je imaš?" Iznenađeno govori gledajući pomno u tetovažu ili bar dio onog što izviruje. Osjećam kao da mi svaki njegov dodir pali kožu,  neka više prestane.
"Pusti me, to nije tvoj problem." Malo povisim ton u nadi da će me pustiti ali ne...
"Zašto je nisi skinula?" Bojim se igle. Jeste to bi razumio sigurno.
"Šta tebe briga to?" Pokušavam izvući najbolje iz trenutne situacije..u svoju korist
"Zato što i ja imam svoju jos uvijek." Nasmiješeno kaže a rupice mu se momentalno urezuju u obraze. Spretno mi otkopčava sat koji pada te  potpuno razotkriva crno-bijelu tetovažu. Stišćem oči na sekund i gutam knedlu kada spoji svoj dio tetovaže sa mojim i stvori perfektan krug. Da nekad smo to bili.
"Divno. Jel' sad predstava gotova?" Ironično izgovaram i odgurujem ga. Prolazim pored njega i kao da se nađem na slobodi. Udahnem punim plućima želeći što prije izbiti njegov miris iz svojih nosnica. Stajem na pristojnu udaljenost od njega i okrećem se.