I'm afraid

Part 13

Liam zbunjeno gleda u mene svo vrijeme dok ja kupim stvari u torbu.
"Gdje ćeš ti?" Ustaje i brzo prilazi kad poklopim laptop.
"Što dalje odavde nadam se." Zaista to i mislim. Gušim se pri pomisli da je ovo dijelom i od onog gada.
"Šta se desilo?" Sjedne na rub mog stola.
"Desilo se da je Simon Howard suvlasnik. Svega. Sve je i njegovo." Liam zapanjeno zuri u mene.
"Kako...?" Jedva oblikuje usnama.
"Pitaj naše drage šefove." Sarkastično nadodam. "Doduše moje bivše." Ustanem pa brzo navlačim kaput. Ne želim se ovdje zadržati ni sekud duže. Moram se dobro organizovati kako ću dalje.

"Ne napuštaš valjda ozbiljno?" Gleda zamnom koja sam već pred vratima pa se okrenem.
"O da. Ne mogu biti ovdje ni minut više. Sve mi se gadi. Imam osjećaj da se gušim." On klimne potvrdno i mislim da me razumije. "Drago mi je da sam te ponovo upoznala." Ovo 'ponovo' naglasim a on se nasmije. Ovo je definitivno drugi Liam.
"I meni." Priđe mi pa me čvrsto zagrli.
"Falićeš mi ovdje." Govori dok se odvajamo, tiho priznam 'i ti meni' i izađem.

Nisam sigurna koliko je prošlo ali ulazim kod Louisa jer trebam otkaz potpisati. Nadam se da je spremno.
"Jess." Iznenađen je kad me ugleda na svojim vratima pa gotovo krene ustajati sa stolice ali mu rukom pokažem da sjedne.
"Došla sam po otkaz, nadam se da je spremno." Ne pokazujem više ni ljutnju ni povrijeđenost. Ništa.
"Molim te razmisli..." odmahnem istog momenta kako započne.
"Ne. Nemam o čemu." Stišćem torbu rukom. "Ključ od stana  ću ti ostaviti na recepciji."
"Daj Jessica." Malo ljuće kroz izdah izgovori. "Pa gdje ćeš?"
"Zašto, da obavijestiš Simona gdje sam?" Pokrije rukama lice dok u nevjerici odmahuje glavom. "Uostalom... nije tvoja briga. Ti samo nastavi njegovati kako poslovne tako i privatne odnose sa njim, ne želim da se zbog mog prisustva ustručavaš." Glas mi je potpuno ravan pa poželim konkurisati za Oskara.
"Sve je ispalo tako pogrešno." Kao da se kaje ali kasno.
"Da. Veća žalost je što ste sami birali to." Zna i sam da je tako, koliko god ja zvučala surovo. "Otkaz?" Napomenem žurno a on kopa po papirima.
"Nije još spremno ali možeš potpisati ovlaštenje da ga potpišem u tvoje ime." Stavi papir ispred mene. Pređem očima i vidim u dnu gdje se trebam potpisati.
"Nadam se da si razmislila dobro." Izgovori kad potpišem. Okrećem se i već nakon desetak sekundi sam u liftu.

Nervozno kupim stvari u kofer i razgledam okolo da li je ostalo išta.
"Šta radiš to?" Zbunjen glas od moje najbolje prijateljice kao da me trzne u stvarnost. "Jessica gdje ideš?"
"Možda i u Melburn nazad." Nekako mi je svega dosta i ovoj smrdljivog Mančestera.
"Ma šta lupaš to?" Hvata me za ramena pa me strese.
"Ne lupam Kris. Dala sam otkaz, napuštam stan, selim se." Gledam je u oči dok zbrzano govorim i nemam trenutno ni jedan osjećaj da pokažem.
"Zašto?" Gotovo poskoči u mjestu.
"Simon je suvlasnik firme." Ruke joj padnu sa mojih ramena i raširi oči. "Da. Sve je ovo i njegovo." Rukama pokažem oko sebe a ona kao hipnotizirana sjeda na krevet.
"Kako...?" Zbunjena je kao što sam i sama.
"Kupio je akcije kad su bili pred bankrotom. Louis mi je bukvalno izmislio pola priče o Harryu i njegovom uletu sa parama. Dođavola trebala sam odmah znati, otkud Harryu toliki novac." Da, sad i sama sklapam kockice. Kasno nažalost. "Trebala sam zbrojiti dva i dva. Kako sam glupa." Šutnem od bijesa otvorenu ladicu pored kreveta.
"Nisi glupa, pa nikome ne bi pao na pamet Simon." Hvata me dok ja hodam gore dole kao furija. Grizem nokte i nervozno prolazim rukom kroz kosu.

"Opet sam nasjela na slatke priče. Opet." Nasmijem se svojoj gluposti pa sjednem. "Trebala sam jednostavno ostati u Melburnu. Ovo nije grad za mene,  ovdje je previše prošlosti." Naslonim laktove na koljena i zagnjurim lice u dlanove.
"Nisi mogla znati da će ti toliko stvari prešutjeti." Pokušava rukom opustiti moja napeta leđa ali ništa ne pomaže. Možda da padnem u komu na par mjeseci i dobijem amneziju nakon tog?

"Jel' moguće da mi Louis to učini?" Nekako i dalje ne mogu povezati da bi Louis sve to prešutio 'da me zaštiti' kako da ne. "Za Harrya nije više ni čudo, mada sam imala tračak nade iskreno. Mislila sam da se promijenio, da nema tajni više. Ja..." pogledam je dok ona nekako tužno gleda u mene i idalje rukom prelazi preko mojih leđa. "Nadala sam se da... da možemo pokušati možda nekad u budućnosti." Tiše priznam dok spuštam glavu a ona klimne glavom.
"Ne mogu više Kris. Stvarno ne mogu." Koliko bih voljela da sad briznem u plač i olakšam dušu ali ne ide.
Sitna plavuša me povuče u nikad čvršći zagrljaj i ostajemo tako nekoliko minuta. U tišini.