I'm afraid

Part 12

"Ne želim da te ljubi bilo ko drugi osim mene." Sad je ozbiljan i odjednom prestaje biti mazan. Kako ispratiti ove promjene raspoloženja? Ti se javljaš???
"A smeta ti to?" Tiho se nasmijem a u njegovim očima nešto sijevne. "Ti barem nisi gledao uživo." Kupi obrve u crtu jer očigledno ne shvata šta pričam. "O znaš već. Ti i ona vitka plavuša." Glumim nezainteresovanost a svaki put kad se sjetim poželim je unakaziti.
"Gabi?" O divno još joj i tepa. Spuštam ruke iz njegove kose na ramena i malo se odvojim.
"Gabi?" Ponovim za njim nakon par sekundi. Zbunjen je idalje.
"Pa jedino me ona poljubila na parkingu. Tad si nas vidjela." U istom momentu osjetim olakšanje ali i ...ljubomoru? Rastresem glavu skoro neprimjetno i siđem pored njega. Dohvatim obližnju čašu sa vodom koju otpijem malo i ponesem sa sobom.
"Jesi ti to ljubomorna?" Čujem ga iza svojih leđa ali i dalje nastavljam prema dvosjedu u dnevnoj. Prati me u stopu i smjesti se pored mene.
"Ne. Zašto bih bila?" Oh kako sam ovu hladnoću istrenirala tačno da mi se pozavidi.
"Ne laži. Zašto nju sad spominješ?" Palim TV jer moram na nešto skrenuti pažnju.
"Koga? Tvoju Gabi?" To kako je izgovorio njeno ime i dalje mi odzvanja u glavi. I ne ljubi mi se više.
"Jessica pogledaj me." Grabi mi daljinski iz ruke pa ugasi TV. "Ljubomorna si?" Škilji u mene a ja uz uzdah zakolutam očima.
"Ta su vremena davno prošla." Dobacim a on na par sekudni skrene pogled. Kao da je ljut?
"Znači svejedno ti je ako sam idalje sa njom?" U iskušenju da otmem daljinski i razlupam mu od glavu pa jednostavno podvučem ruke pod butine i dignem noge na obližnji manji sto.
"Tvoj život tvoja stvar." Gotovo i sama povjerujem kad izgovorim.
"Ljubili smo se maloprije. I prespavala si u mom zagrljaju dvije noći. Čak sam ti pomagao i dok si povraćala." Okej ovo zadnje ne mora baš spominjati ne uklapa se sa poljubcima i ostalim dešavanjima.
"Pa?" Podignem obrve. "Misliš me praviti ljubomornom jer smo se nekoliko puta poljubili?" Upalilo mu je ali ne želim ni sama priznati da sam ljubomorna.
"Ne. Zaboga." Pređe rukom preko lica.

"I dalje mi ne vjeruješ?" Više ne nego da.
"Djelomično." Preformulišem odgovor.
"Ne znam više šta da uradim. Izluđuješ me." Slegnem ramenima. "U svakom smislu." Ponovo se nasmije.
"Pa ništa, odeš kod Gabi na seansu. Vjerujem da te već čeka." Dobro možda sam mogla malo uljudnije ovo sklopiti.
"Koja si ti..." ne dovrši ali ispusti čudan zvuk.
Nasmijem se jer volim što mu vraćam ovako za ona podbadanja o Zaynu.

"Nekad se zapitam šta bi bilo da nismo otišli na onu žurku." Tiho mi priznaje pa zadobija moj iznenađen pogled. Odakle je ovo došlo sad?
"O Bože o čemu ti razmišljaš." Sa nevjericom kažem a on se zaokrene još više prema meni.
"Ti nisi nikada?" Kao da mi ne vjeruje.
"Pa da... Prije. Davno." Iskreno kako su godine prolazile trudila sam se da ne nabijam sebi nervozu bezveze.
"Ja nas vidim u braku." Bilo je spomena o tome nekada u srećnija vremena. Maštanja o završetku fakulteta i zasnivanju svega dalje ali jebiga...valjda sudbina.
Grlo mi se osuši pa uzimam gutljaj vode. "Imali bi i djecu sigurno." Voda mi skoro izađe i na uši od ove izjave.
"Harry prekini." Trepam nekoliko puta ubrzano pa zadobijam upitan pogled od njega.
"Pa šta sam rekao?" Ni ne slutiš šta si rekao. "To smo nekada planirali. Ostvarilo bi se sigurno." Znam da jesmo ali nema razloga o tome sada pričati.
Rukavom od svog crnog svilenog ogrtača brišem vodu koju sam prosula po sebi.
"Molim te nema nikakve potrebe za razmišljanjem o tom." Spusti pogled na svoje prste pa klimne.

Nedugo nakon Harryevog odlaska nalazim se sa Brianom u restoranu od hotela.
"Jedva čekam da se porodim." Kaže nakon što smo završile sa večerom i trenutno pijemo, ja vino ona vodu.
"Vjerujem ti da si nestrpljiva." Nasmijem se dok je gledam u užoj sivoj majici koja savršeno pokazuje njen stomak u osmom mjesecu.
"Odgodili smo i medeni mjesec. Nema smisla da idem ovakva." Raširenim očima pokaže na svoj stomak i izmami mi smijeh.
"Svakako će vam biti zabavnije kad beba malo poraste." O koja je ovo laž bila. Mislim da je i sama svjesna jer se nekako nevoljno nasmije.

"Malo me strah poroda iskreno." Uozbilji se i da se vidjeti da se plaši.
"Bez brige, ne sumnjam da je Louis zatražio najbolje doktore." Ohrabrujem je koliko mogu a iskreno da sam na njenom mjestu i sama.bih se plašila.
"I Simon mi to kaže. On ne bi dopustio da se bilo šta loše desi." Koji put već moram ignorisati ovo ime koje će početi da mi iskače i iz frižidera.
"Da. Sigurno." Govorim uz mučan osmijeh pa iskapim malo ispod pola čaše vina.
"Drago mi je da su on i Louis okej. Imala sam osjećaj kao da nešto ne štima." Nekako je zabrinuta a ja poželim ispričati sve o njenom bratu ali ipak...žena je u osmom mjesecu zadnje što mi treba je da se porodi ovdje.
"Ma učinilo ti se." Odmhnem rukom a ona klimne potvrdno.
"Da vjerovatno, skontala sam i sama." Uzdahne. "Vidiš, dobra strana njihovog upoznavanja je da i posluju zajedno." Kroz osmijeh me obavijesti. Imam osjećaj da se cijeli restoran okreće oko mene. Kako dođavola posluju??
"Kako misliš?" Kao da glas nije moj.
"A ti ne znaš?" Iznenađena je ali kao da to pada u drugi plan jer nastavi uzbuđeno. "Pa Simon im je glavni za Američko tržište jer tamo živi već nekoliko godina." Grč u stomaku postaje jači pa imam osjećaj da ću povratiti. Opet.
Čujem zvuk svojih cipela po pločicama i uskoro sam nad wc šoljom.
Do kad me očekuju ovakva iznenađenja??