I'm afraid

Part 11

Jedva ga dovučem do dnevnog gdje konačno sjednemo.
"Simon je Brianin brat." Gotovo se iznenadi skoro kao i ja kad sam saznala. "Znam. Isto sam reagovala." Nervozno se nasmijem.
"Zašto mi nisi rekla? Zašto sama prolaziš kroz ovo?" Totalno je drugačiji nego prije pola sata. Ovaj Zayn mi se više sviđa. Svakako ti se sviđa.
"Nisam imala kad, sve je nekako brzo bilo. Ti si već bio ovdje očigledno." Jesam li napomenula da ću Kris ubiti jer me nije obavijestila?
"Zato si otišla sa njim?" Evo ga opet.
"Da zato sam otišla. Prespavala sam kod njega ali nismo imali sex." I dalje nepovjerljivo gleda u mene.
"Ljubili ste se, zar ne?" Ajde priznaj mu. Zaslužuje da zna.
"Jesmo." Kratko izgovorim. Zašto mu se pravdam kao da smo u vezi? I zašto mi ovo djeluje kao svađa dvoje tinejdžera?

Ćuti a to me izjeda. Gleda u pod i ne znam da li se pokušava smiriti ili jednostavno ne može gledati u mene.
"Zayn znaš i sam kako stoje stvari između nas. Ja..." gutam knedlu pa bodrim sama sebe da nastavim "...mislim da zaslužuješ neku manje sjebanu." Priznam.
On zaslužuje mnogo više od mene jer je nevjerovatan momak. Ja mu nažalost ništa ne mogu pružiti.
"Ja želim tebe Jess. Ne neku drugu. Mogao sam ih imati desetine." Znam da jeste i da nikada nije imao ništa ni sa jednom.
"Ali ja sam prazna, kako ne vidiš?" Glas mi je očajan "Nemam ljubavi, nemam osjećaja...ja nemam ništa. Ne mogu ti ponuditi ništa a ti zaslužuješ sve." Pustinja. Možda me ta riječ najbolje opisuje.
"Ne govori to. Ti si najbolja osoba koju sam upoznao." Hvata mi ruke i kratko ih ljubi dok me gleda u oči.
"Ne mogu ti uzvratiti kako zaslužuješ." Uzdahnem jer vrijeme je da prestanem zavlačiti ljude oko sebe. "Ovo ne ide dalje." Zna da mislim na ove naše povlastice i taj sex koji je prestao biti samo povremeni i bez emocija.
"Ne želim te izgubiti, ovo između nas je nešto najljepše što mi se desilo zadnjih godina." Zivot mu je sjeban kao i moj. To nas je valjda i privuklo.
"Ja ću biti tu za tebe uvijek. I nikada nećeš prestati biti moj najbolji prijatelj." Primjetno se rastuži na moju izjavu ali uzdahne i pogleda me.
"Ne mogu bez tebe." Spusti glavu a u meni sve potone. Ubija me kad je tužan i najmanje treba da bude zbog mene.
"Ne idem nikuda. Tu sam." Privučem ga u zagrljaj. Osjećam se jadno jer sam povrijedila jednu od najboljih osoba u svom životu. Ako ne i najbolju.
Ostajemo u zagrljaju i tišini dok rukom prelazim preko njegovih leđa.

Nagovorila sam ga da ostane kod mene jer nema smisla da traži prenoćište a ovoliki stan je gotovo prazan. Smjestio se u jednu od preostalih soba a ja sam otišla u svoju.
Ne znam kako ću zaspati večeras jer mi se pravi ringišpil odigrava u glavi.
Znam da sam morala sa Zaynom raščistiti po pitanju našeg odnosa. Dobro, barem djelomično. Nisam sigurna da li je shvatio ozbiljno moje riječi. Možda sam malo sebična, ali mislim da drugačije ne mogu.

Pretpostavka se ispostavila tačnom jedva sam zaspala tek negdje oko 4 ujutro. Cijelo vrijeme sam se preispitivala da li radim pravu stvar, i iskreno? Nisam došla do zaključka.

"Ići ću sa Zeedom u obilazak za stan." Zayn govori i prekida neugodnu tišinu koja vlada otkako smo sjeli da jedemo u obližnji restoran.
"Zašto?" Namrštim se. "Pa imaš mjesta kod mene i ne smetaš mi. Ne moraš džaba trošiti novac na stanarinu."
"Zeed u ja ćemo dijeliti režije bićemo cimeri." Nastavi da jede a ja se umalo zagrcnem.
"Šta to znači?" Nemoj mi reći...
"Da, ostajem ovdje." Podignem obrve u nevjerici.
"Otkud to odjednom?" Neka me neko uštine ili udari valjda sanjam.
"Sviđa mi se grad. A za posao ću se već nekako snaći." Znam da ovo radi namjerno.
"Zayn sve ti je u Melburnu. Sestre, kuća, život...sve." Idalje zurim u njega zatečena izjavom.
"Nemoj molim te." Stegne vilicu i znam da nisam trebala spominjati sestre.
"Dobro, izvini. Ali i one su tamo i one te vole. Kako možeš otići tek tako?"  Više ni jedno nema apetit koliko vidim.
"Gdje su bile one zadnjih pet godina?" Faca mu je ljutita. "Jedina osoba na koju sam se mogao osloniti si bila ti." Zaista smo pomogli jedno drugom u tom nekom periodu. Kao što rekoh sjebani oboje.
Ućutim jer ne želim doljevati ulje na vatru.
"Kako ćeš se snaći ovdje?" Brine me jako jer on nije navikao da se seli od grada do grada kamo li na drugi kontinent. "Stvarno možeš ostati kod men..." nakašlje se kako bi me prekinuo.
"Bez brige." Otpije gutljaj vode pa nastavi. "Ne želim da ti smetam svakako."
"Stan je ionako previše ogroman za mene samu." Ali baš ogroman. Vidim da kreće u pobunu pa brzo nastavljam. "Gotovo se ne bismo sreli...ako je to problem." Tiho nadodam drugi dio rečenice a on uzdahne kratko.
"Nije problem da sretnem tebe, ali ipak ne želim rizikovati da sretnem nekog drugog." Harrya.
"Molim te on uop..." odjednom ustane a ja naglo stanem.
"Idem. Prijatno." Slabašno se osmijehne. Jednostavno se okrene i gledam kako se, nakon par sekundi, gubi iza vrata.
"Hvala." Ironično promrmljam sebi u bradu...