I'm afraid

Part 3

"I cure kakvi su vam planovi za dalje?" Louis nas pita dok sjedimo u restoranu za večerom. Iskreno pojma nemam i nisam smislila nikakav plan bar ne još.
Sa druge strane Kris jedva dočeka ovu temu kako bi izbiflala sve planove koje je skovala još u Melburnu. Divim joj se.
"Pa ja sam jos iz Melburna poslala par upita na razne konkurse. Sa tri su me čak i zvali tako da ću sutra otići..." totalno se isključujem iz razgovora i nastavljam prebirati viljuškom po tanjiru.

"Jess mogla bi doći ujutro do firme." Louis lupi kao grom iz vedra neba.
"Kod tebe?" Namrštim se. "Ne znam koliko je dobra ideja." Prisjetim se da Harry tamo takođe radi.
"Sama si rekla susret se mora desiti." Kao da mi je pročitao misli.
"Da ali ne moram trčati prugom u nadi da me neće voz pokupiti, kad imam stazu pored." Uporedim najbanalnije moguće i značajno ga pogledam. Jel' on mene nagovara da dođem na jedno od nekoliko mjesta gdje su najveće šanse da sretnem Harrya?
"Pa nema potrebe da odlažeš neodgodivo." Kako može ovako smireno govoriti?
"Mislim da mi je večera presjela. Laku noć." Kratko se 'nasmijem' i uputim prema liftu.

Veče protiče uglavnom uz Zayna jer smo nekoliko sati pričali na video pozivu. Uglavnom smo se prisjećali nekih stvari i tako su nam prošla tri sata ... sve dok nisam zaspala...tokom poziva. Pojma nemam kada je prekinuo ni kako sam se uspavala ali znam da se nisam pomjerila do jutra.

Kucanje na vratima je ubrzano pa pretpostavljam da je to Kris a ja po običaju kasnim.
"Eto me." Razderem se i uzimam ključeve sa police. Ona nervozno šeta oko ulaza u lift i kad me napokon ugleda kako zaključavam stan gotovo  vrsne od ljutnje.
"Pa stvarno Jessica?!" Okej to je dobro jutro. "Svaki put isto." Govori i stisne dugme a vrata se zatvore.
"Zakasnim li na razgovor.... čuvaj me se." Sikće na mene i poprilično je smiješna ali se ne usuđujem nasmijati. Izvinim se još jednom i napokon krenemo.

Mašem Kris koja žurno odlazi dalje a ja i moja nervoza zajedno nastavimo put prema ogromnoj kapiji. Prolazim i napokon ugledam ogromnu staklenu građevinu. Da ipak sam poslušala Louisa i došla. Mislim da sam bila malo gruba prema njemu i nadam se da će me shvatiti.

Zagnjurujem ruke u džepove svog bijelog kaputa i sitnim ali žurnim koracima ulazim unutra. Štikle mi odzvanjaju po pločicama pa tako privlačim pažnju portira koji se široko osmjehne.
"Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?" Ljubazan je i lud ako mu je dan ujutro u pola deset. Pozdravim ga.
"Trebala bih Louisa Tomlinsona ako je tu?" Govori mi da će provjeriti pa se žurno baca na nekakve papire. Oslonim se rukom na pult dok čekam i razgledam okolo. Velike sive stepenice stoje tik pored lifta koji je takođe od stakla. Ima li išta da ovdje nije od stakla?
"Kako da vas predstavim?" Trgnu me iz razgledanja.
"Jessica Brodvie." Klima glavom i govori na slušalicu moje ime.
"Zadnji sprat, vidjećete piše na vratima ime." Nasmiješim se i zahvalim te uputim prema liftu.
Uskoro se nađem na poslednjem spratu i pogledom tražim Louisovu kancelariju.

U isto vrijeme dok tražim njegov natpis na vratima stajem pred jedna koja se u momentu otvaraju. Skoro se sudarim sa nekim ko gleda iza sebe i još uvijek priča sa tim ko je ostao unutra.
"Pazi jebote." Ciknem u momentu kada mi stane cipelom na nogu. Au ovo boli.
"Jessica?" Dižem pogled i ugledam nasmijanog momka.
"Liam?" Raširim oči od iznenađenja. Izgleda zaista drugačije i ni nalik onom Liamu kojeg ja znam od prije. Uredan je i čist, sa urednom bradom koja mu stoji zaista dobro. Odmjeravamo jedno drugo nekoliko sekundi i uskoro bivam uvučena u zagrljaj. Neočekivani.
"Pa otkud ti. O Bože nisam te vidio čitavu vječnost." razdragano sa osmjehom govori. Da ne znam situaciju rekla bih da smo bili najbolji prijatelji.
"Pa eto...završila faks i napokon se vratila." Osmjehnem se i ubrzo nastavim jer vidim da je voljan za priču. Ja baš i ne. Ostanem li jos koji minut ovde rizikujem da Harry naleti a to stvarno ne želim. Trnci me prođu pri pomisli da je možda iza ovih vrata on ili šta da sam se ovako sa njim srela. "Možeš li mi molim te reći gdje je Louisova kancelarija?" Nasmije se pokazujući biserno bijele zube i pokaže u pravcu iza mojih leđa. Pa da logično jedino mjesto gdje nisam obratila pažnju.
"Tu je Louis ovdje je Harry." Izgovori brzo pa se zaustavi vjerovatno shvatajući da na pomen njegovog imena izgledam kao da mi je upravo neko izvukao svaku kap krvi. Jebena vrata me dijele od čovjeka od kojeg bježim šest godina.
"O-ovaj hvala ti." Kiselo se osmijehnem i u tri koraka sam pred Louisovim vratima.
Brzo ih otvaram i ulijećem unutra.