Sve Moje 🔚

16.

"Ava" Čujem kako me netko zove. Okrenem se kako bih utonula u toplinu kreveta. 

"Probudi se" Kaže glas. Odmahnem glavom. Tad začujem duboku režanje. 

"Ava probudi se. ODMAH!" Odmah otvorim oči na oštar glas. Roman me uhvati, ruke su mu čvrsto oko mog struka.

"Želim da siđeš dolje za 10 minuta"

Podignem pogled prema njemu, žestoko me poljubi prije nego što izađe iz sobe. Ustanem i odem u kupaonicu. Dani su mi sve gori. Nosim haljinu normalne duljine do koljena. Roman sjedi na kauču s čovjekom koji nervozno hoda naprijed nazad. Oči mu se susretnu s mojima i uputi me prema njemu. Čini se da muškarac ima trideset, ima naočale i odijelo. Zastenjem kad me snažno povuče u svoje krilo. Trgnem se, a on mi stegne bedro, čineći da mi trnci prolaze kroz tijelo.

"Ispričaj nam što se dogodilo jučer." Zamrznem se, ne mogu zamisliti to strašno sjećanje. Suze mi se formiraju u očima i spustim glavu. 

"U redu je Ava, tu sam, neću dopustiti da te itko više dodiruje." Roman protrlja ruku gore-dolje po mojim leđima. 

"Ja... h- hodala sam daleko" Roman me čvrsto uhvati za struk.

"Naišla sam na neku kuću i pokucala na vrata. Osoba koja mi ih je otvorila je bio Dean." 

"Tko je Dean?!" Zadrhtim kad me oštro upita Roman.

"B- Bio mi je prijatelj... jedno vrijeme... Rekao mi je da se odmorim...ali nakon nekog vremena... došla su tri muškarca... i pokušali... oni su..." Zaplačem. Romanova ruka me povuče tako da stavim glavu na njegovo rame.

"Proučit ću ovo..." Čovjek kaže, ustane i ode. 

"Ljut sam na tebe Ava" Oči mi se rašire. Privuče mi lice i uhvati me za čeljust.

"Zašto si mislila da možeš pobjeći od mene?... kako ne možeš shvatiti da sam ja jedini čovjek koji te može dodirnuti?" Namrštim se dok mi grize uho.

"Moram te kazniti sad" Drhtim cijeli dan, moj strah od njega se sad pogotovo poveća. Spotaknem se unatrag, ali me njegove ruke uhvate oko struka.

"Ostani tiho Ava ili ti više ništa neću tolerirati." Povuče me negdje s čvrstim stiskom na ruci. Vidim crna vrata.

"Ostani tiho" Otvori vrata i povede me prema dolje. Strah me obuzme i počne se dizati na mom tijelu.

"Vidiš Ava... to se dogodi ako te bilo tko dotakne" Stavi ruku oko mog vrata. Njegovi prsti miluju moju kožu ih ga gledam s potpunim nevjericom. 

"Gledaj." Natjera me da pogledam četvero muškaraca oblijenih krvlju... vlastitom krv... ležeći na zemlji.

"To su oni koji su dodirivali moju djevojku. Zar nisu... pa... zaslužili su umrijeti" Pokušam nešto reći, ali ništa ne izlazi iz mojih ustiju. 

Dvojica muškaraca su vezana za zid natopljeni krvlju. Dean i drugi ležu na zemlji s lancima na tijelu. Lanac ima oštre rubove. Zadrhtim kad vidim kakvi su. Najviše se bojim Romana. A sad, bojim se ako učinim nešto pogrešno, da ću biti na njihovom mjestu. 

"Vidiš li sad Avu... koliko te volim... ovi jebači dobili su ono što zaslužuju... a sad... oni mogu ići" Malo olakšam jer pomislim da će ih pustiti... ali sav moj svijet se struši kad izvadi pištolj koji cilja u jednog od njih. 

"N-Ne... R-Roman" Pogleda me. 

"Što si rekla... ne želiš da ih ubijem!???" Teško zajecam. Pođe prema meni, a ja nesvjesno odstupim.

"Tko je prvi dodirnuo tebe, moju princezu?" Pita. Ne odgovorim. Druga ruka se čvrsto omota oko mog struka okrećući me tako da mogu vidjeti te muškarce. Druga mu je ruka još uvijek u mojoj kosi. 

"Reci mi dušo. Tko te se prvi dotaknuo?" Odmahnem glavom. 

"Molim te... nemoj to raditi... žao mi je" Vrisnem kad začujem pištolj. Suze mi se slijevaju niz obraze... Ruke mi dođu do usta pokušavajući sniziti glas. Već ubije čovjeka. 

"R-Roman, n- nemoj ih ubiti. Molim te... molim te... NEEE!!!" Upuca Deana.

Zaplačem kad vidim njegovo, sad već mrtvo tijelo na tlu. Ne mogu više to izdržati. Jednostavno ne mogu podnijeti krv. Roman cilja s jednoga na drugog i povuče okidač. Ne mogavši ​​gledati to, okrenem tijelo i zabijem šake u njegovu košulju moleći ga da to ne čini. Oči mi se zatvore kad mi glava dodirne njegova prsa. Stalno govorim nemoj... ali... On ih ubije. Ubio je četvero ljudi. Ispred mene. Ne brine se kako se osjećam. Nije ga briga. On je samo ubojica. Svi čine pogrešku. Zaslužuju drugu priliku. Ti su ljudi pogriješili, spremali su se uzeti moju nevinost, ali vjerovala sam da će jednog dana to shvatiti i pretvoriti se u dobre ljude.  Ali ne. Ubio ih je. Osjetim kako mi se nešto podiže u grlu. Odgurnem Romana. Shvatim da se može naljutiti, ali me sad to nije briga. Trčeći prema zahodu, povratim sav sadržaj iz usta u školjku. Nakon toga osjetim sam kako mi se vid zamuti. Ruke se omotaju oko mog struka i podignu me, noseći me u sobu. Roman me odvede iz kupaonice i sjedne za pult. Bojim se oduprijeti njegovom dodiru. Natjera me da isperem usta i presvučem haljinu.  Natjera me da nosim jednu do njegovih košulja, te me položi na krevet. 

"Kako se osjećaš?" Patetičan je. Žao mi je što sam ga upoznala. Glupa sam.  Kukavica. Slaba. Mentalno slaba. Okrenem glavu od njega, ali se njegove ruke stegnu oko moje čeljusti i prisile me da ga pogledam.

"Ne ponašaj se tako" Zareži.

"Š- što ćeš učiniti?... ubiti me?.. jednako kao i njih?" Izgleda povučeno.

"Nikad te neću povrijediti" Prevrnem očima.

"Da, imaš pravo" Čeljust mu se stegne, tijelo lebdi nad mojim... čvrsto stisne moju čeljust. 

"Ne radi to. Ava... ne testiraj moje strpljenje"

"Hoću" Progovorim... osjetim potrebu da to kažem.

"Žalit ćeš zbog tog dušice" Stisnem zube.

Ni u jednom trenutku me ne obuzme gorčina. Borim se da izađem, ali on me stisne za ruku. Smrznem se kad mi pokuša gurnuti jezik u usta. Krenem se maknuti, ali osjetim oštru bol na guzi. 

"Usudi se to ponovno" Kaže i počne ostavljati mokre poljubce na moj vrat do mojih grudi. Zubi mu ostavljaju modrice. Odvoji mi noge i podigne mi ruke iznad glave. Užasnuto ga pogledam. 

"Ti si moja. Samo moja..." Kaže i oštro me poljubi. Osjećam se uzbuđeno.  Ugodni drhtaji spuštaju mi se po kralježnici i dotiče mu tamo dolje.  Trepnem kad on stegne prste oko mene, usne mu ugrizu moju kožu povremeno je usisavajući. Kao da se hrani. Mrzim ovaj osjećaj, mrzim sebe zbog osjećaja užitka. Umoči prst u mene dok se savijam unatrag i stenjem. 

"R-Roman" Nasmiješi se na mojim usnama. Osjetim nešto toplo u trbuhu. 

"Dođi mi dušo" Moje tijelo zadrhti. Skine mi hlače i pogleda me.

"Moraš znati kome pripadaš Ava." Poljubi me jednom prije nego što me povuče i pogleda ravno u oči. Skine mi posljednji komad tkanine i opet se položi između mojih nogu.

"Tako lijepo" Ostavlja mi poljupce po vratu i pravi modrice. Suze mi teku niz obraze.

"Želim da te učinim mojim. Sve moje. Jer pripadaš meni". Usne položi na moje. Ovaj put su glatke. Strasno me poljubi prije nego što me povuče i pogleda. 

"Kome pripadaš Ava, priznaj mi" Promeškoljim se i uzdahnem.

"TEBI" Snažno me udari, a ja pustim vrisak.

"KOME??"

"Tebi" Kažem drhtavim glasom.

"Dobra djevojka" Izjavi prije nego me opet poljubi. Ovo se događa. Čini me svojom. Previše me uzeo. Sve za sebe. Zatvorim oči i napokon se pokorim.