Sve Moje 🔚

4.

Sutradan kao i obično. Ustajem i doručkujem. Ali ovog puta sam u strahu da ga ponovno ne sretnem. Još uvijek ne razumijem zašto ga se bojim. Čini se kao da nosi opasnu auru oko sebe. A on je još vođa nekih loših ljudi i to me čini svjesnijom. 

Moj otac napusti kuću, stoga odlučim krenuti i ja jer moram hodati do škole. Zaključam kuću i stavim ključ pod tepih. Tata me naučio ovom triku. Oboje imamo ključeve kuće, no ipak ga radije držim ovdje. 

Okrenem se i uzdahnem. Tijelo mi otupi, neka čudna senzacija ispuni se u mom tijelu dok se jučerašnje epizode pojavu na mom umu. 

"Pa dobroo... ne izgleda li moja djevojka danas lijepo?" Kaže uz osmijeh. 

"Š- što- što radiš... ovdje" Proizašlo je više kao šapat s mojih usana. 

Zaleti se prema meni, osjetim val drhtaja u trbuhu i donjem dijelu. Spustim pogled ne mogavši ​​ga pogledati u oči. 

"Pogledaj me draga" Kaže. Zgrabi me za struk i gurne u vrata iza mene. Disanje mi se poveća. 

"Kad te zamolim da nešto učiniš, učini to. Shvatila?" Klimnem glavom. 

"Riječi Ava" prsti su mu šetali od mog vrata do mojih usana gdje su mu usne jučer bile položene. Ali činilo se kao da je poljubac još uvijek svjež.

"D- da" Njegove usne su se susrele s kutom mojih usana prije nego što su se povukle.

Uhvati moju ruku i povede me do svog automobila. Ovog puta je on vozio. 

"Zašto me voziš u školu?" Pitam još uvijek tihim glasom, ali dovoljno glasno da on čuje. 

"Jer želim." nisam više postavljala pitanja, primijetivši njegov nimalo emotivan, bijesan glas. Ukočim se kad stavi ruka na moju bedru. Osjetim iskre s nogu sve do moje srži, pokušam je ukloniti, ali ne mogu.

"Prestani" Njegov glas me ponovo učini slabim. 

Zavrištim kad me uhvati za onu stvar i protrlja, drži pogled na cesti, a ja žalim što sam jutros odjenula kratke hlače.

"Bebo" Podižem pogled prema njemu, ali on ne gleda prema meni. 

"Nema više kratkih hlača" Oči mi se prošire. Zašto mi naređuje? On nije moj otac. Ali strah mi ne dopušta da išta izgovorim.

"Zašto?" Pitam.

"Ne želim da te drugi muškarci gledaju, ti si moja... možeš nositi kratke hlače kad smo sami" Pocrvenim na ovo. 

Kad smo sami..? Što on misli pod tim?  Hoće li me odvesti negdje? Znam da kršim pravila svoga oca što sam u tuđom automobilu. Znam da otac neće voljeti da me vidi s njim, ali me plaši što ću mu reći ako nas vidi. Duboko uzdahnem. 

"T- ti nisi moj otac, neću te slušati ... ti si stranac, molim te ostavi me na miru" Iznenada zakoči i automobil stane. 

Zavrištim i pogledam u njega. Njegove oči me širom promatraju, pogledom gotovo da me ubijaju.

"Je li se tako ponašaš prema čovjeku koji ti je pomogao?... ti si takvo derište... pokazat ću ja tebi što se događa kad se djevojčice ponašaju zločesto." Uzdah mi napusti usta.

"Ja - nisam ja... mala d- djevojčica ... pusti me" Tada odjednom osjetim jaku bol na stražnjici. 

Udario me.

"To je ono što dobivaš za kaznu." Osjetim i drugi udarac na lijevoj strani stražnjici. Zacvilim od boli. Suze mi poteknu niz oči. Osjetim opet isto. Nastavi tako sve dok nisam više mogla da podnesem. 

"Molim te, prestani" Plačem, ruka mu trlja sada već bolnu i crvenu kožu. 

"Što ćeš reći nakon pogreške?" Zahtjeva odgovor.

"O- op- oprosti m- mi" Podigne me i smjesti u svoje krilo. Rukom mi zabije lice u svoj vrat dok se čvrsto držim za njegovu košulju i plačem. 

"Shhh ... tako mi je žao dušo... ali bila si zločesta.. sad znaš kako postupiti... ili ćeš opet biti kažnjena ako se to dogodi." Ponovo zastenjem.

Njegove ruke pokušaju me smiriti, dok mi govori slatke riječi na uho. Vrati me na moje mjesto i odveze u škole.

Nakon završetka nastave, izađem i vidim poznati crni automobil ispred škole. To je Romanov automobil.

Strah me preuzme. Vidim kako izlazi iz auta i primijeti me. Ne mogu se pomaknuti ni centimetar. Uplašena sam, mrzim muškarce poput njega, bojim se da me opet ne ozlijedi. Napravim ono što mi prvo padne na pamet. Potrčim u suprotnom strane od njegovog auta. Mnogi me gledaju kao da sam idiot.

Nakon trčanja nekoliko kilometara od škole konačno stanem. Pogledam iza sebe i ne vidim nikoga. Odradim mali ples pobjede u svojim mislima dok se ruka ne omota oko mog struka. Zamrznem se i disanje mi zastane. 

"Djevojčice... nisi valjda mislila da ćeš se tako lako izvući... zar ne?" 

"Ahhhh ... Ž- žao mi je... Ro- Roman... žao mi je" Zaplakala sam. 

"Upozorio sam te Ava... nikad nećeš pobjeći od mene... ti si moja... ja sam tvoj vlasnik... i ako napraviš nešto da pobjegneš, naći ću te ..." Moje tijelo drhti zbog njegovog oštrog glasa.

Sjedim na kauču u njegovoj kući. Moja stražnjica je do sad već bila crvena. Moje suze ne prestaju. On nastavi trljati ruke od moju crvenu kožu.

"Pripadaš meni dušo... MENI... ako te vidim da se odupireš... nećeš dobro proći".

Povuče me na sebe da mu sjednem u krilo. Njegove ruke se omotaju oko mog struk i bedra, a moja mala je već bila mokra.

Otkopča prva 3 gumba na svojoj košulji i zabaci glavu unatrag s rukama na kauču.

"Zašto moraš biti tako naporna djevojčice" Puštam da mi suze padaju niz lice. 

Mogu osjetiti njegov pogled na sebi koji me čini ranjivom. Noge su mi spojene zbog neobičnog osjećaja dolje jer mogu osjetiti vlažnost u donjem dijelu trbuha.

"Jesi li to mokra zbog mene?" Izjavi.

"Pobjegni opet od mene i dobit ćeš najgoru kaznu od svih... nemoj me testirati djevojčice." Zamrznem se. 

Nisam mogla nikako nego da mu se predam. Nedostaje mi otac. Ne mogu mu to ni reći. Može me opet povrijediti. 

"Sad te vodim kući" Uzme me za ruku i odvede do svog automobila. 

Vožnja do kuće je bila tiha. Nisam progovorila ni riječ. Nisam mogla ili sam se previše bojala.