Sve Moje 🔚

9.

Stisnem šakama plahtu i zaurlam, dok se konačno ne predam i zaspem. 

Kad se probudim, još uvijek sam u istoj sobi, na satu je bilo 4 navečer.  Gladna sam, razdražena i bijesna na sebe. Moj otac je povrijeđen ili možda najgore... mrtav. Ovi muškarci ne pokazuju milost kada je ubojstvo u pitanju. Život kakav želim je Roman uzeo. Nikad neću oprostiti tom čovjeku što je to učinio.

Odšetam do kupaonice. Glava i tijelo me bole. Suze mi dolaze u oči prisjećajući se kako je moj otac ustrijeljen. Kako se odvojio od mene.  Nedostaje mi mama ... nakon što je umrla, on je bio jedina moja obitelj, ali sada ga više nema. Jedina nada mi je da je još živi. 

Izađem i pogledam u ormar. Ima ih dva. Kad otvorim jedan, pronađem na hiljade odjeće, budući da sam oteta, mogla bih to iskoristiti. Izvadim džemper i uz to neke traperice. Završim s sušenje kose kad mi pogled sleti na vrata. Možda su otvorena. Okrenem kvaku, ali ne, zaključana su. Zaključana sam.

Nema prozora.... čak ni u kupaonici. Uhvatim se za kosu frustrirano. Moram znati je li tata dobro, moram nešto učiniti. Dvaput pokucam na vrata, ali ne dobijem odgovor. Osjećam se kao da nemam energije. Mentalno sam frustrirana, fizički mučena. Biti u sobi više od 3 dana nije jednostavna stvar. Bez hrane sam, nema energije da otuširam. Bilo je vode... ali u maloj bočici. Popijem samo malo tako da mi ostane za poslije. 

Počnem vikati na vratima ali mi nitko ne odgovara. Ovo je kazna. Znala sam ga... barem u ovakvoj situaciji. Bijesan je zato sam i ovako kažnjena. Ovo je grozno. Nedostaje mi otac. Nikad u životu nisam ovoliko prolila suza ni kad je mama umrla. 

Povremeno se znam probuditi u 3 ujutro zbog noćnih mora. Molim majku i Boga za pomoć. Već je četvrti dan, ali ne mogu si pomoći. Moje tijelo ne reagira. Pokušam ustati iz kreveta, ali mi se u očima soba okrene i na kraju zacrni. Srušim se na pod. Ne mogu se pomaknuti, pustim da me tama pojede. 

Kad se probudim sljedeći dan pomislim kako sam čula nešto izvana. Nešto se polomilo, ali možda i sanjam jer sam cijeli tjedan zatvorena u sobi, bez hrane, bez dovoljno vode.

Kad se probudim opet bolovi. Bol u glavi, tijelu. Moje oči se odmah prilagode na svjetlost. U istoj sam sobi, ali na krevetu su zapetljane bijele plahte. Sjednem.

Je li netko bio u sobi? Roman? 

Trgnem se pri pomisli na njega. Tako sam uplašena, bojim se. Kazna je prestroga, što na mene ima mentalni utjecaj. Strašljiva sam čak i mraka.

Zašto sam tako slaba? Trebala sam slušati svog prijatelja i prestati se školovati kod kuće. Barem bi mi to pomoglo da se malo ojačam.

Djevojke se vole boriti za svoju slobodu... a ja... ne radim ništa. 

Pogledam su vrata koja su zatvorena. Nakon otprilike 10 minuta otvore se. Moje tijelo zatreperi od zvuka. 

Oči mi bježu od straha... ruke mi se tresu. Na vratima stoji Roman... s pištoljem.

Krene prema meni. Odjurim do ugla kreveta i dalje drhtajući od straha. 

"Ava." Njegova ruka krene prema meni, ali ja se trznem i odmahnem glavom. 

"Ne, ne, nemoj..." Zaplačem. 

"Shhhh..ne plači. Dobro je. Ovdje sam" Pokušam se oduprijeti, ali njegove velike ruke povuču me u zagrljaj.

"Ne ne... NE!!" Povičem, ali ubrzo zažalim jer njegove oči gore od bijesa.

"Daj da te držim Ava" Odmahnem glavom. 

"T- ti O-ostavio si me... Ovdje danima... O-okrutan si... Mrzim te... mrzim te" Podigne me i sjedne u svoje krilo. 

Pokušam ga odgurnuti, ali zgrabi me za ruke i zaustavi. Uvuče mi glavu u svoj vrat i klizne prstima po mojoj kosi.