Tanka linija [✔]

35. Mala usluga

Nakon onoga što je Deniz uradio za mene odlučila sam mu uzvratiti i učinuti mu uslugu.

Nisam mogla vjerovati da me odlučio odvesti na groblje mojih roditelja, ali time mi je samo dokazao koliko mu je stalo do mene i da sada ozbiljno misli promjenuti tok naše priče.

Stoga sam i ja odlučila poduzeti neke mjere, pa sam se sjetila njegovog brata Erica za kojeg je pominjao da nisu u dobrim odnosima. On je jedini ostao iz njegove porodice živ i ne želim da obojica provedu život bez bratske ljubavi tako da sam bez oklijevanja uzela Emila pod ruku kada sam ga vidjela na hodniku i izvela u jednu praznu prostoriju.

"Sofia?" Upita začuđenj mojim ponašanjem jer nikad prije nisam imala prevelik konakt sa njim.

"Treba mi pomoć", progovorim pa zatvorim vrata od sobe. Emil je još uvijek bio zbunjen ni u najmanju ruku naslućujući šta imam u planu.

"Denizova si desna ruka, tako da vjerujem da imaš pristup na sve moguće informacije kao i on", nastavim, a on klimne glavom oprezno me posmatrajući.

"Želim da mi pomogneš naći Ericovu adresu i broj telefona", nakon te izjave se Emil naglo okrenuo i pogledao me šokiranog izraza lica.

"Sofia to ti nije baš najbolja ideja..."

"Emile molim te saslušaj me do kraja", prekidam ga i molećivo ga pogledam. Ne želim da ovu priliku propustim, željela sam da to jednom zauvijek obojica riješe između sebe što imaju. Emil potrlja svoje lice i mahne glavom negodujući, ali me ipak posluša i pokaže rukom da nastavim priču.

"Želim da Deniz rasčisti ono što ima sa njim, jednostavno su se razišli bez razgovora i ne želim da tako obojica svoj život završe."

"Kako misliš to izvesti?" Upita me Emil križajući ruke radoznalo.

"Ne znam, ali ću smisliti nešto. Znači li to da ćeš mi pomoći?" I ja prekrižim ruke i pogledam ga u smeđe oči radoznalo. Neko vrijeme je samo šutio, a onda odpuhnuo.

"U redu, pristajem. Ali Denizu ni riječ da sam ti pomogao", nasmijem se od srca i zagrlim ga u naletu dragosti.

"Hvala ti!" Kažem mu pa se izmaknem te mu kažem da krenemo u potragu. Odveo me u jednu sobu punu sa heftama punih papira. Ogromne stolaže sa kutijama poredane po alfabetu. Išla sam za Emilom kroz jedan hodnik sa stolažama i došli do slova L.

Kada smo stigli do prezimena Lorenzo tražili smo ime Eric i nakon pet minuta ga našli. Izvadio je kutiju i položio je na pod te rukom pokazao da čučnem pružajući mi fasciklu sa papirima.

"Ovdje su sve stare i nove informacije o Ericu te njegova trenutačna lokacija i broj", kaže mi pa uzima također sebi jednu fasciklu "samo moramo da nađemo gdje stoji."

Prolazile su minute i ne znam koliko smo tačno vremena proveli listajući papire u potragu za onim što tražimo, ali sam u tom vremenu toliko toga saznala ne samo o Ericu već i o Denizu i njegovoj porodici uopćenito. Kada sam već bila na samom očaju jer ne pronalazimo ništa Emil diže papir sa osmijehom ispred mene.

"Našao sam."

Uzimam papir i shvatim da je Eric u New Yorku i pored toga je pisao njegov telefonski broj. Klimnem zadovoljno prema Emilu pa pokupimo sve stvari i vratimo nazad.

"Sad ga trebam nazvati", kažem mu dok smo izlazili iz sobe.

"Prati me", odgovori mi pa me vodi u još jednu prostoriju koja je imala radni stol, kompjuter i fiksni telefon. Uzela sam broj i ukucala ga te prislonila slušalicu dok je u meni rasla nervoza. Zvonilo je dva puta, a onda se podigla slušalica.

Halo?

Duboki glas sa druge strane zvučnika je toliko ličio na Denizov da sam na sekundu pomislila da li je to zaista bio on ili ipak ne. Nakašljem se i odlučno stisnem slušalicu.

"Da li je to Eric Lorenzo sa kojim pričam?"

Ko je to?

Sada već zbunjeno upita.

"Dakle to ste vi ipak. Slušajte, imam jedan prijedlog za vas", krenem nastaviti, ali me on prekinu u tome:

Nisam zainteresiran na stvaranje novih neprijatelja.

"Ovdje se ne radi o stvaranju novih neprijatelja, nego pomirenju."

Niste mi baš jasni gospođo.

"Vi ste brat Denizu Lorenzo, zar ne?"

Više se ne smatram njegovim bratom.

"Svejedno nosite istu krv. Da ne duljim sa pričom, predlažem vam da dođete kako bi sa njim rasčistili stvari", čujem grohotan smijeh na šta samo zbunjeno pogledam u Emila koji nije mogao čuti o čemu razgovaramo.

Vi ste vrlo humoristični gospođo, sviđa mi se to, ali vaš je prijedlog dosita neostvariv.

"Sigurna sam kako imate o dosta stvari da popričate gospodine Lorenzo, molim vas porazmislite o tome jer ja vrlo dobro znam koliko je Denizu teško, ali to ne odaje. Ubjeđena sam da je isti slučaj i kod vas."

Ni blizu tome gospođo. Ako je to sve što ste mi željeli reći želio bih otići jer imam puno važnijih poslova.

"Lažete samog sebe. Niko ne ostaje ravnodušan kada ostane bez roditelja koji su zakopani dva metra ispod zemlje i bez brata koji je živ, a sa kojim ne komunicirate bez da ste o tome porazgovarali da vidite u čemu je problem. Doviđenja", poklopim mu prva slušalicu te uzimam iz Emilovog džepa telefon. Ukucam broj od Erica i u poruci napišem adresu i pošaljem.

"Misliš da će doći?" Upita me sa upitnim pogledom.

"Bio bi iznimno glup ako bi tu šansu propustio" odvratim mu te izađem zajedno sa njik iz prostorije kao da nikad prije nismo u njoj nogom zakoračili.

A/N

Vrijeme je da se odmrsi sva radnja, a znate šta to znači?

Ostavite mišljenje i vote, mi se čitamo vrlo brzo!

Ljubim vas ❤