Tanka linija [✔]

Prolog

I tako dođeš u nevolju tek tako.
Nečiji te pogled baci u trans.
Nečiji te dodir ostavi bez daha, a nečije usne? Pa...
One te ostave u drugoj dimenziji ovoga svijeta.

I tako...upadneš u tu slatku nevolju protiv koje ne možeš, a moraš. Za koju kažeš nikad više, a ponoviš je.

Ali svi znamo da je tanka linija između "nikad više" i "još samo ovaj put."

~~~

Pretežno pustim ulicama Milana sam se brzim koracima uputila prema firmi "Riflesssione". Već je bilo osam sati jutra, a ni traga živim bićima. Zapravo, bilo ih je, ali svakako ne kao popodne što ih bude. Pogledom sam šarala ispred sebe pažljivo pomatrajući svaku zgradu koja mi je bivala na vidokrugu ne bih li uočila firmu u kojoj sam se prijavila za posao. Frustrirano frknem kroz nos kada shvatim da ću zakasniti ukoliko je ne pronađem za deset minuta. 

Taman kada sam pomislila da mi nema spasa uočim velika blijedo-plavim bojama obojena slova koja su prikazivala naziv firme. Dah mi na trenutak zastane kada shvatim veličinu te zgrade. Bila je ogromna i gotovo pa osamdeset posto obložena od stakla. Prelazim cestu i stegnem jače torbu u rukama. Klizna vrata se pomjere i dopuste mi ulazak u zgradu. 

Podigla sam pogled sa tepiha safirove boje. Radnici su prolazili kraj mene uopšte ne obraćajući pažnju na mene što me učini opuštenijom. Nikada nisam voljela preveliku pažnju na sebi. Kada uočim recepcionarku priđem prema bijelome pultu i uljudno se pozdravim.

"Dobar dan, da li vam mogu pomoći?" Ljubazno mi se obrati djevojka u tridesetim godinama. Njene svijetlo-plave oči naliku proljetnome nebu me počinju opuštati. Sitne građe i sa smješkom na licu je čekala da progovorim. Nakašljem se shvatajući da sam se izgubila u svojim mislima i pređem pogledom prema prostoriji.

"Prije nekoliko dana sam poslala prijavu kao sekretarica kod šefa firme i dobila jučer poziv da dođem", objasnim brzo i ponovo pogledam u nju. Primjetim da su svi ovdje u firmi imali bijelu košulju, žene su imale strogo svezan rep ili punđu, dok su muškarci uredno napravljenu kosu.
Glavom mi prođe pomisao da je šef teški perfekcionist zbog čega se nasmiješim.

"Vi ste Sofia Hanover?" Trgnu me glas iz misli te pogledam u djevojku čije ime još ne znam kako drži spisak u ruci. Pogledam na kratko u njega i shvatim da su sva imena-izuzev moga prekrižena crvenom hemijskom.

"Jesam."

"Četvrti sprat, desno krilo, druga vrata lijevo", uputi me i nasmije mi se. Zahvalim joj te začujem jedno "sretno" iza leđa. Krenem prema liftu i stisnem dugme za četvrti sprat.

Kako sam se približavala određenom spratu osjećaj nesigurnosti počinje da me kopka po čitavome tijelu. Firma se činila doista ozbiljnom i ne mogu ni zamisliti razloge zbog kojih niti jedna osoba sa ovoga spiska nije uspjela proći.
Vjerovatno neću ni ja s obzirom da do sada nisam imala prevelika radna iskustva.
Čitav život sam provodila učeći, željela sam ostvariti svoje želje i ovaj posao, ukoliko ga uspijem dobiti bi bio veliki plus za mene da uspijem u tome.