Tanka linija [✔]

11. Mračna tajna

23:45h

Petnaest minuta do ponoć. Diegom sam se čuo u osam sati, dakle prije skoro pet sati. Još mi se nije javio. Ovdje nešto smrdi.
Trebam li se brinuti? Možda je završio, ali će sutra poslati. Čisto sumnjam da bi otišao spavati, a da ne pošalje mail.

Možda je zaspao dok je istraživao? Ni ta opcija nije prikladna za Diega...

U vraga! Hodao sam po dnevnome boravku nemirno skretajući pogled sa jednog mjesta na drugi, nervoza je rasla u meni kao uragan, a nisam ništa mogao poduzeti povodom toga.

Da ga nazovem možda? To bi bilo pametno. Uzeo sam mobitel u ruke i utipkao njegov broj. Zvonilo je, ali se niko nije javljao. Sad se stvarno počinjem brinuti. Diego bi se uvijek javio.

Nervoza, nemir i briga je kunjala u meni, nisam mogao ništa sad učinuti, osim čekati i nadati se da je dobro. Pitanje za pitanjem mi se nizalo u glavi, sve dok nije neko pozvonio na vrata pa me prekinuo u tome.

Okrenuo sam se prema satu i uočio da je 5 minuta iza ponoći. Ko bi se usudio dolaziti u ovo vrijeme?

Uzeo sam pištolj sa ladice, pa se uputio prema ulaznim vratima držeći prst na šanžeru spreman da ga okinem ako bude potrebno.

Vrata su se otvorila, a na moje iznenađenje je ispred njih stojao Diego i gledao u pištolj koji je bio uperen na njega.

"Shvatam ja da se nismo nekad slagali, ali sada smo prijatelji, sjećaš se?" Podbada, pa prevrnem očima i spustim pištolj.

"Mogao si se makar javiti, ubila me nervoza ovdje", pomrmljam mu iza leđa pa krenem u dnevni boravak. Okrenem se prema njemu pa vidim kako baca hrpu papira na stol. Gledam u papire, pa u njega sve dok on ne progovori:

"Plašim se da ćeš se tek sad unervoziti. Djevojka za koju si tražio informacije je bila na prvu obična, ali krije mnogo više prljavih i mračnih stvari nego što sam očekivao", kaže, pa uzimam papire u ruke spreman da se suočim sa onim što me čekalo. Zrak se stanjio i čini mi se da bih rastrgao sve živo što mi dođe ispod ruku da mogu.

"Sa tri godine je izgubila roditelje na jedan misteriozan način. Policajci i detektivi koji su bili upetljani u taj slučaj su nagađali na samoubistvo, međutim nisu mogli pronaći niti njihova tijela niti bilo šta da im olakša istragu. Na kraju su je zatvorili i ostavili ga neriješenim slučajem."

"Zašto mislim da ćeš mi tek sad početi pričati o onome prljavom i mračnom dijelu?" Upitam ga, pa pridobijem njegov pogled.

"Zato što i hoću. Išao sam sve dublje u to i saznao da su njeni roditelji Chistina i Rafael Morèzo, zvonili ti na to prezime išta u glavi?"

Šutio sam dugo, izgubljen u svojim mislima. Pokušavao sam se prisjetiti tog prezimena, ili te porodice, a onda mi je tek tako sinulo u glavi: porodica Morèz je poznata italijanska mafijaška prodica koja je već vjekovima vladala i bila na vrhu svih mafijaša. Dah mi je na sekund stao, otkucaje srca su mi ubrzali i molio sam Boga da ovo što ću sada reći nije istina: