Tanka linija [✔]

30. Poslije svega

Praznina. Ta jedna riječ i osjećaj koji me prati već duge dvije godine. Sedamsto i trideset dana, svaki završen uz prazninu i bolom koji mi puni rupu bez dna gdje je nekad bilo moje srce.

Javier me odveo u London, tamo sam počela živjeti u stanu sa njim dok mi je na svako pitanje odgovorio koje me zanimalo vezom njega i Deniza.

Nisam mogla vjerovati da je imao toliko neprijatelja, iako sam znala da ih ima, jednostavno me iznenadilo da ih je bilo toliko mnogo. Još me više iznenadilo šta su sve bili u stanju uraditi da ga unište.

Javiera je napao Deniz koji je mislio da ga je on izdao, ali zapravo su tako oni osmislili kako bi izbile nesuglasice i dali im malo više vremena da se pripreme za napad.

Ubrzo sam počela shvatati kao naizgled jedna sedmica počinje biti i jedan mjesec, a moje sumnje da će se nešto loše desiti su se i ostvarile.

Jednog nedeljnog jutra dok smo Javier i ja ispijali našu kahvu na terasi sa predivnim prizorom Londona dobili smo poziv. Na ekranu je pisalo Emil i već tada me čudan osjećaj proždirao u želucu. Javier se javio i isprva djelovao jako hladno, a ubrzo poslije toga poprimio zgroženi izraz lica i pomalo i bolan. Šutke mi je pružio slušalicu u ruke i samo mi pogledom rekada se javim.

"Halo? Emile?" Rekla sam sa strahom dok me hladan znoj oblijevao i panika hvatala. Sa druge strane je trajala kratka tišina, koju je ubrzo zamjenuo Emilov glas i tada sam poželjela da sam istog momenta srčani dobila.

"Sofia...tako mi je prokleto žao, ali Deniz, on je...", ostavio je da ta riječ visi u zraku, dok se cijeli moj svijet počeo rušiti u gromade. Ispustila sam telefon iz ruku tupo gledajući pred sobom u prazno. Sve slike sa Denizom koje sam proživjela su mi se vrtile pred očima kao kakav film na platnu, svaki trenutak sa njim proveden, svaki zagrljaj i poljupci. Onda ono njegovo obećanje da će se čuvati, a zapravo...zapravo ga nije ispunio. Obećao mi je, zaboga, a prekrišio je. Nisam tad osjećala ništa drugo osim bijesa. Bila sam bijesna na sebe, na Deniza, ma na svakog! Nisam ga trebala ostaviti, a otišla sam, a Deniz je mrtav.

Deniz je mrtav.

I sa tom činjenicom sam se u potpunosti slomila i počela da plačem bez mogućnosti da me bilo ko smiri. Čak ni Javier koji je bio uz mene do kraja nije me uspio sedmicu dana da smiri od plakanja i nekontrolisanog jecanja. I ta jedna sedmica mi je prošla, pa su nastale dvije, pa tri, pa četiri...

Počelo me prolaziti, to tugovanje me prošlo, ali praznina koja je ostala od toga dana nije. Svakim danom me ona podsjeti na gubitak osobe koju sam zavoljela i prihvatila onakvom kakva jesta, a sada je nema.

Odlučila sam uz Javierov savjet da ostanem živjeti u Londonu i nađem posao. I evo me, duge dvije godine. Sedamsto i trideset dana. Svaki uz prazninu i bol, ali i sa novo započetim životom.

Javier se vratio nazad za Italiju jer sam mu rekla kako mogu dalje i bez njega, da sam dobro.

I jesam bila dobro, sve dok ne padne noć, a tada...tada padam u ponor, svaki put iznova i iznova.