Tanka linija [✔]

4. Pozivnica

Umoran zbog neprospavane noći sam zamolio jednu radnicu da mi donese kafu. Sjedio sam za svojim radnim stolom i pogledom šarao na laptop gdje je bio otvoren mail od gospodina Smitha za neki dogovor oko poslovanja.

U prostoriju je došla Natalie, djevojka koja je bila sprat ispod mog noseći mi kafu. Zahvalio sam i otpio gutljaj. Osjetim kako me razbuđiva i povraća energiju.

Bilo je tek sedam sati jutra, a već znam da mi je danas dan katastrofalan zbog ogromne količine posla. U sobu ulazi Emil, namršten i zajapuren.

"Smijem li reći dobro jutro ili ćemo samo sa jednim jutrom?" Podbadam ga znajući da nije kao ni ja oka sklopio cijelu noć. Frknu kroz nos i sjedne nasuprot meni.

"Nemoj me Deniz, skočit ću na tebe", pomrsi i vadi jednu kuvertu koju mi pritome stavi pred nosom.

"Odlično odrađen posao Emile, Crveni škorpijoni nisu imali šanse protiv nas."

"Nisu, ali je svejedno bilo skeptično. Da nisi otišao odvesti svoju radnicu nazad kući mogli smo bez problema i ranije završiti."

"Bilo je previše opasno, nisam je mogao pustiti da sama ode doma", odgovorim namršeno. Emil je svojom gustom crnom kosom zamahnuo i rukama prošao kroz nju podbadajući me pogledom.

"Što nisi? Otkad tebe zanima sigurnost radnika?"

"Emile ne započinji sa ovom temom. Vrlo dobro znaš da ako bilo koji radnik sazna istinu o meni neće proći dobro."

Biti vođa jedne mafijaške zajednice nije lako održavati zajedno sa poslom. Moj otac i ja smo oduvijek imali različita mišljenja o tome. Dok se on u potpunosti prepustio tom poslu ja sam odlučio da gradim uporedu sa mafijom i svoj vlastiti život. Nikada nisam želio biti dio toga, ali se nisam nikad ni pitao jer sam odrastao u tome i sudbina mi je već bila isklesana na prsima. Milano je bio moj grad i čuvao sam ga od nepravde i kriminala, nisam dozvoljavao da se droga tek tako prodaje i da siromašni stradaju u tome, nisam želio huliganisanje po ulicama pa sam sve to riješavao vlastitim rukama.

"Ubijemo ih jednostavno ukoliko saznaju istinu", predloži Emil još jednu glupu ideju. Prostreljim ga pogledom još jedan put. Zna da mrzim prolijevati krv, pogotovo bespotrebno. Nikada nisam tek tako naciljao nekoga sa vatrenim oružjem i oduzeo mu život. Ako već ubijam, onda samo po potrebi, što je bivalo rijetko.

"Završi sa ovom temom i vratimo se na posao", kažem i ustanem se sa stolice. Uzeo sam kuvertu i ostavio ga u svome sefu.

"Crveni škorpijoni su se sinoć predali, ali ne vjerujem da će odustati tek tako od ove borbe", kaže Emil dok me pratio pogledom. Klimao sam glavom znajući da ima pravo. Crveni škorpijoni su bili tvrdoglavi a najprije i vrlo žilavi u svojim namjerama. Znam da nemam razloga za brigu, ali jedan nepromišljen korak bi nas mogao koštati glave.

"Tačno, imaju uvijek plan B u svome poslu, stoga bolje da budete na oprezu."

"Hoćemo šefe, slobodan sam?"