Tanka linija [✔]

20. Nalet ljubomore

Vrijeme je odmicalo pa i time je nastupila i noć. Cijelo vrijeme sam bio u svojoj kancelariji i radio na tome da saznam ko je tačno zadužen za otmicu od Sofie. Ovo nema smisla. Morao bih Sofiu preispitati sjeća li se ičega sumnjivog što bi mi moglo pomoći. Uzeo sam svoje stvari spreman da odem po Sofiu pa odem do njene kancelarije.

Ona se također pakovala pa me kratko pogledala i nasmijala se. Dobro je. Nije više nervozna.

"Idemo?" Upitam, pa dobijem jedno kratko "da" od nje. Izlazimo skupa iz kancelarije i sa liftom siđemo na prvi sprat. Tamo nas dočeka Laura i još jedan momak smeđe kose u kožnoj jakni i ukočenim pogledom. Okreće se prema nama i pogleda u Sofiu pa se nasmije.

"Sofia!" Kaže veselo i raširi ruke. Stanem na mjesto i gledam u tog muškarca koji se obraća Sofii, ona uzvrati osmijeh i ubrzano dođe do njega i zagrli ga.

Da mi je svejedno bilo to gledati, slagao bih. Prekrižio sam ruke i nevoljno posmatrao situaciju ispred sebe. U glavi sebi postavljam stotinu pitanja. Nisam poznavao tog muškarca, a svejedno mi je izgledao previše sumnjiv. Ko je on uopšte?

Nisam sebi nikad zapravo postavljao pitanje da li Sofia ima momka. Nekako sam uvijek imao na umu da je slobodna, ali sada kada gledam je u tuđem zagrljaju postaje mi muka. Da li je ona zapravo cijelo vrijeme bila zauzeta?

Nije mi to imalo smisla nikakvog. A možda sam samo sebi želio istinu da sakrijem. Ma da, zar bi ona, ukoliko je zauzeta, reagovala na mene onako danas, kao i na ostalim danima? Ne mogu u glavi sebi zamisliti da je ona zapravo zauzeta.

Još uvijek su se grlili. Ne znam da li su u pitanju bile sekunde ili minute, ali je bilo previše. I sad sebi postavljam pitanje zašto. Znao sam da mi je ona privlačna žena, također sam znao da mi se svidjela, ali uopšte nisam očekivao ovakvu reakciju od sebe kad je vidim sa nekim drugim.

Prišao sam im i stao pored Sofie koja se u tom trenutku izmaknula od njega.

"Javier! Otkud tebe?"

"Pa pošto si rekla da nećeš biti neko vrijeme u stanu mislio sam da te posjetim pošto znam da radiš do kasno. Kako si?"

"Stvarno si duša. Dobro sam, hvala na pitanju", smijala mu se i otvoreno vodila sa njim razgovor, a onda se susrela sa mojim pogledom i pretrnula.

"Oh, Javier, trebala bih ići, ali čut ćemo se svakako uskoro", uzela se pozdraviti sa Laurom, a do tada sam ja stojao sa njim.

"Znamo li se mi?" Upitam ga radoznalo. On se nasmije, pa pruži ruku da se pozdravi.

"Ja sam Javier Rokwick, radim u jednom vašem restoranu gospodine Lorenzo."

"Ah, oprostite, inače ne pohvatam sve vas što radite za mene", kažem uz lažirani pristojni osmijeh.

"Sofiu čini mi se jeste", na taj odgovor zadignem obrvu pa ubrzo vratim svoj hladni pogled.

"Sofia je moja lična asistentica, šta mislite onda zašto sam je dobro upamtila?" Upitam ga sarkastično. Klimne glavom pažljivo me gledajući dok Sofia priđe ponovo do nas.

"Eto, možemo ići. Javier, vidimo se uskoro", ponovo ga zagrli pa krene sa mnom do auta. Raspoloženje mi je trenutno postalo ravno horizontu. Želja da vodim razgovor sa Sofiom mi je nestala i pored svega toga sam imao trenutno namjeru da čim dođem kući idem trenirati. Ključao sam.

Sofia je također bila tiha. Očito je primjetila moju neraspoloženost pa me nije ispitivala niti uopćenito mi se obraćala. Parkirao sam auto u garažu i izašao iz njega. Otvorio sam joj vrata i krenuo u kuću što brže. Ulazim u svoju spavaću sobu i presvlačim se u trenerku. Krenem otkopčavati košulju i skidati je kada Sofia ulazi unutra. Okrećem se prema njoj i primjetim da njen pogled lupa po mome tijelu. Izignorišem to i brzo navučem majicu na sebi te prođem pored nje prema prostoriji za trening.

Udarao sam u boksačku vreću diljački jako. Ne pamtim kad sam zadnji put ovoliko iskaljivao bijes kao danas. U glavi sebi ponavljam da nemam nikakvoga razloga se nervirati i bijesniti, niti da je Sofia kriva za ovo, ali prokleto me ne napušta osjećaj agresivnosti iz tijela. Provedem još sat vremena tu u prostoriji pa odem pod tuš da se smirim.

Hladne kapljice mi smoče tijelo i dovedu do natezanja, a onda opuštanja. Sklopio sam oči i naslonio glavu od mramorni zid. Hladna glava, Denize. Ponavljam u sebi.

Izlazim iz tuša i presvlačim se u svježu odjeću te se vraćam u spavaću sobu da provjerim gdje je Sofia. Zaspala je. Ulazim unutra i priđem njenom krevetu. Soba je zamračena, mjesečeva svijetlost jedino šalje zrake kroz balkonski prozor na njeno prekrasno uspavano lice. Usne su joj lagano rastvorene i oči sklopljene. Otkrivena je. Uzimam deku i krenem je pokriti kada me njena ruka zaustavi.

Iznenađeno je pogledam i vidim da otvara lagano oči.

"Ostani", pomrmlja u polusnu i spusti ruku nazad na krevet. Odpuhnem i pokrijem je najzad. Krenem izaći, ali stanem. U vraga. Vratim se nazad sa druge strane i legnem na krevet i pokrivam se najzad i ja. Ne mogu ja na nju da budem ljut nikako, ma da nije ni zaslužila. Okreće se prema meni i pruža ruku preko moga struka i zagrli me. Naslanja glavu na moje rame dok ujednačeno diše. Spava. Duboko spava.

Gledam u strop sobe dok je milujem po kosi i primjetim da i ja počinjem da tonem u san.

A/N

Nemam puno da pametujem osim da se pohvalim kako je u mene zvanično ŠKOLA ZAVRŠILAAAA!!

A to znači da će nastavci sada izlaziti redovno, a bome i češće nego inače, pa uživajte.

Pošto puno vas pita koliko će ova priča imati poglavlja i kad će završiti odgovor je: Ne znam.

Stvarno nemam nikakvu sliku u glavi koliko priča treba imati poglavlja i kad će završiti. Pišem kada dobijem inspiraciju, u glavi mi trenutno ima već par ideji kako će biti dalje, ali se to sve može izmjenuti vremenom.

Pretpostavljam da neće imati više od 40 poglavlja, a završit ću je vjerovatno do augusta, možda i prije.

To bi bilo to, do sljedećeg čitanja! 💋