Tanka linija [✔]

29. Gubitak?

Pucnjevi nisu prestajali, a napetost je rasla svakom sekundom sve više i više. Nismo znali šta se tačno vani dešava, ne znamo ni ko vodi, ni ko gubi, bili smo zatočeni u neizvjesno čekanje.

Velika čelična vrata na ulazu se otvaraju i maskirani u crnome odmah počinju da pucaju. Moji ljudi istog časa uzvraćaju sa skrovišta i obaraju prvih petoro na ulazu. Sa balkona ih bodrimo i pucamo one koji još nisu ni stigli preći prag.

Vidio sam već da nekolica mojih leže u krvlju mrtvi, ali se ne mogu trenutno na to obazirati. Moram pokušati da spasim ove koji su još uvijek živi. Nastavljam da ih pucam, ali nigdje ni traga ni glasu Mustafi i Emanuelu. To me kopkalo, a čisto sumnjam da su ih moji na ulazu uspjeli upucati. Nisu ni oni toliko naivni koliko se čine. Polako se zavlačim unatraške odlučan da ulazim u sobe na spratu da provjerim da li je vazduh čist.

Denize šta to radiš?

Čujem Emila na slušalici koji me primjetio kako se povlačim unatrag.

"Ništa radi čega mora da se brineš, pucaj dalje u njih nemoj da vas nadjačaju!"

Denize ne radi gluposti, povedi nekog sa sobom!

"Mogu sam", kažem i dam svojoj ekipi znak da nastave pucati.

DENIZE!!

Izignorišem Emila i krenem u prvu sobu. Kupaonica. Čista. Idem niz dugački hodnik i otvaram vrata od spavaće sobe. Krevet je bio uredno posložen dok sam u njoj još uvijek osjetio miris od Sofiine prekrasne duge kose. Zatvaram vrata i idem dalje. Osjećaj sumnje me izjedao iznutra. Nešto mi govori da je ovo sve bilo ovako namješteno. Previše bi bilo jednostavno, previše i jeste jednostavno. Mustafini i Emanuelovi ljudi umiru dolje, a njima ni traga ni glasa, osim toga svi ulaze tu, a znaju da najbrže tako umiru. Nešto nije štimalo u cijeloj ovoj priči.

Što sam dalje išao čuo sam u svojoj kancelariji na kraju hodnika tup udarac. Stao sam na sekundu i sumnjivo pogledao prema tamo, a onda opreznim koracima krenuo koračati prema vratima držeći čvrsto uz sebe pištolj. U sobi se nakon udarca nije čulo ništa, a definitivno nije prazna bila, neko je unutra i siguran sam da je neko od njih.

Stao sam ispred vrata i duboko udahnuo kada me za rame neko uhvati. Naglo okrenem glavu spreman da okinem i vidim Emila. Prstom mi pokaže da šutim i poželim ga tada da zadavim što mi je sa leđa prišao i pri tome ikako se usudio da me prati. Iza njega su bili još trojica naših ljudi spremni da krenu u napad.

Emil otvara vrata i istog časa naš počinju pucati. Brzo se stisnemo uz zid dok trojica naših pucaju i padaju ranjeni na pod. Emil i ja krenemo da im pomognemo kada shvatimo da su ubili svakog u prostoriji. Pogledam u Emila i dajem mu pogled upozorenja.

Krenemo polako u sobu, iza nas su još uvijek spremno čekali naši da pucaju. Kada sam sa Emilom prešao prag glasno zalupe vrata i osjetim tup udarac od glavu. Srušim se na pod, ali isto tako se još brže dignem na noge i vidim Mustafu i Emanuela sa ljigavim osmijesima na licu. Emil krene uzeti pištolj, ali ga Emanuel spriječi u tome i odgurne ga.

"Ne tako brzo! Zar ne biste da popričate starim prijateljima?"

"Idi dođavola", pljunem im tu rečenicu i pogledam u Emila. Sad ili nikad. Emil nasrne na Emanuela prepuštajući meni Mustafu.

Udarim ga odmah šakom u lice na sekundu ga bacajući u šok. Iskoristim tu priliku da ga laktom udarim na žile vrata oduzimajući mu dah. Ubrzo nakon toga osjatim udarac u trbuhu. Bol se proširi cijelim mojim tijelom, ali ne odustajem od namjere da ih ubijem obojicu golim rukama. Obaram Mustafu na pod šakama mu oblijetajući lice. Krv mu je počela da teče iz nosa i usta, znao sam da je pri kraju.

Emil se u međuvremenu još uvijek borio protiv Emanuela. Obojica su bili uporni i neumorno se udarali gdje god su stigli, no Emil je bio vidno spretniji i spremniji od Emanuela koji se već lagano gubio u svojim vlastitim pokretima.

Vratim se nazad na Mustafu, no on se iznenada podigne i obori ovoga puta mene na pod udarajući me i daveći na vratu. Počinjem da gubim vazduha i snagu.

Emil mu skoči sa leđa i obori na pod time mi pružajući priliku da se podignem i ponovo ga napadnem.

"Platit ćeš mi za ovo!" Dreknem se i skočim na njega. Mustafa se glasno nasmije, nastavljam ga udarati sve dok ne čujem glasni pucanj koji učini da mi čitavo tijelo zadrhti i izgubi kontrolu. Neobjašnjujuće jaka bol se proširi čitavim mojim tijelom dok sam osjetio tlo padajući licem na njega.

"Denize!!" Čujem Emila koji se dere. Ubrzo poslije toga čujem još jedan glasan pucanj i osjetim kako Mustafa također pada pored mene na pod ikrvareći iz prsa.

"Denize jebemu! Zovite hitnu!" Dere se dok me okreće prema sebi i skida moju jaknu. Podere dio svoje majice i polaže na dojni dio trbuha. Izvijem grimasu zbog jačine bola.

"Jebemu gubiš previše krvi!" Panično govori dok ostatak ekipe dolazi.

"Šta gledate! Treba nam doktor!"

Poslije toga mi se vid pomuti i vidim samo crnilo. Glasovi postaju sve tiši i nejasniji, a moje tijelo kao da više nije pripadalo meni, nisam mogao ništa da osjetim osim neke lakoće.

Zatvorio sam oči, puštajući sudbinu da odluči šta će.

Zadnje što mi prođe kroz glavu je obećanje koje očigledno nisam uspio da održim...

Žao mi je Sofia. Volim te.

A/N

Da li ovo sluti na kraj? 🤔

Idući nastavci su mentalni breakdown, budite spremni šta vam se sprema, nemam milosti 😈