Tanka linija [✔]

30. Poslije svega

Tako je trebalo biti i ostatak mog žvota, barem sam ja tako mislila sve dok se igrom slučaja nije odlučio Javier vratiti u London da me posjeti.

Upravo sam stojala na aedromu i čekala njegov dolazak koji je svakog časa trebao biti s obzirom da je njegov avion već prije desetak minuta sletio.

"Bu!" Skočim uz vrisak i okrećem se iza sebe dok se Javier kočio od smijeha. Udarim ga po glavi i zagrlim ga snažno. Tek sada shvatam koliko mi je zapravo falio takav jedan zagrljaj od bilo koga. Javierom sam postala jako bliska od tadan tome sam zauvijek zahvalna. Dok me snažno grlio smijali smo se kao budale. Uzeo je svoj kofer u ruke i krenuo sa mnom na izlaz.

"Pa kolegice kako si mi?" Upita uz široki osmijeh. Odvedem ga do svoga auta gdje spakuje svoje stvari u prtljažnik i sjeda na suvozačevo mjesto.

"Pa znaš, uvijek standardno, kako si mi ti?"

"Dobro sam..znaš mene", putem do stana smo se raspričali o svemu i svačemu. Prepričavao mi je svoje događaje koje je proživio tokom leta i to kako je jedan čovjek zaspao na njegovom ramenu. Smijala sam se njegovim glupostima, pa smo te priče prebacili i u moj stan dok sam nam kafu pripremala.

"Nego kaži ti meni kako si se snašla sad ovdje?"

"Jako dobro moram priznati, ali fali mi rodni kraj."

"Možda nekad dođeš, ko će znati."

"Ne osjećam se još spremnom", priznam dok on sliježe ramenima. Donesem nam kafu za stol i promjenimo temu ubrzo poslije toga.

"Gdje je Emil, kako je on?"

"Ah on, stalno pod stresom", odvrati i sam se mršteći.

"Pa zašto?"

"Pa uvijek pod nekim poslovima sada, a i Deniz je uvijek nadrkan...", stanem ga pogledati u šoku, a on nakon par sekundi shvati šta je rekao.

"Mislio sam reći Danilo, ne Deniz, pogriješio sam..."

"Javier...", upozoravajuće izgovorim njegovo ime dok mi srce luđački počinje kucati od grudni koš stvarajući mi već naglo prisutnu nervozu.

"Sofia mislio sam na Danila, zbunio sam se."

"Ne vjerujem ti", kažem mu ljutito. Ustajem se sa sjedeža i krenem prema spavaćoj sobi. Javier krene za mnom.

"Sofia kuda ćeš?" Upita me bijesno.

"Šta ti misliš? Šta kriješ od mene Javiere?" Upitam ga ljutito dok vadim stvoje stvari iz ormara. Javier me gleda kao da sam sa Marsa pala vidno nervozan zbog situacije koje je prozvao.

"Ne znam na šta misliš, ne krijem ništa od tebe Sofia."

"Lažeš!" Prosiktam kroz zube tu riječ kao bič.

"Smiri se Sofia i pusti me da objasnim."

"Šta još kriješ? Znači Deniz je živ, a vi ste me slagali da je mrtav jel?!"

"Nije tako kako izgleda", tada mu telefon zazvoni u dnevnom boravku. Brzo potrčim kraj njega u dnevni i vidim Denizovo ime na ekranu. Javier stoji tik iza mene i vidi da je provaljen u laž. Okrenem se prema njemu i gurnem mu telefon pod nos.

"Javi se i pravi se kao da je sve normalno i uključi zvučnik da slušam razgovor!" Zapovijedim bijesno i nervozno istovremeno. Javier odpuhne, poražen i javi se uključujući zvučnik.

Halo, Javier?

Taj glas...taj slatki glas kojeg nisam čula proklete dvije godine. Bolilo me još više znati da je živ i da me slagao oko toga. Suze su mi se nakupile na rubu očiju, ali im nisam dala da padnu niz obraze.

"Hej Denize", javi se konačno.

Što se nisi odmah javio? Da se nije šta desilo?

"Ma nije. Kod Sofie sam."

Kratka stanka je nastupila. Čujem Denizov izdah.

Kako mi je ona?

"Bolje je svakim danom, nastavila je dalje."

Drago mi je znati da je konačno krenula dalje, zaslužila je nakon svega.

"Jeste, slažem se..."

Zagrli je jednom za mene molim te. Moram ići sad, čut ćemo se kasnije.

"Hoću, ne brini. Čujemo se."

Prekinuo je poziv i vratio mobitel u džep hlača. Pogledao je u mene zabrinut dok su moje suze konačno izbile na površinu obraza. Javier je šutke došao do mene da me zagrli, ali sam se izmaknula.

"Nema potrebe sada."

"Sofia..."

"Lagali ste me Javier i gledali kako patim. Gdje je tu pravda? Poslije svega ja moram da budem slagana?"

Šutio je. Krenula sam dalje da pakujem stvari u pripremljen kofer dok me Javier gledao u tišini.

"Vodićeš me prema Denizu", kažem kada naposljetku i zatvorim kofer. Okrenem se prema njemu i prekrižim ruke.

"I to odmah večeras."

"Sofia molim te ne radi ovo."

"Zašto da ne? Slagali ste me i zar vi stvarno očekujete da ću sad nastaviti dalje normalno? Želim do njega, što prije."

"Dobro", pristane napokon i izlazi iz sobe kazujući da večeras bude sve spremno. Bude mi drago, ali to ubrzo i prođe zbog bijesa koji mi još ne napušta tijelo.

Poslije svega se Deniz usudio da me slaže.

A/N

Za očekivati je ovo, ali šta dalje? Nadam se da se radujete što je Deniz ipak živ i da vam je sad jasnije sve vezom priče.

Ostavite mišljenje i utisak u komentare, a mi se čujemo vrlo brzo! ❤