Evo istine koju nikome nisam rekla:
Ljeto mi je najbolnije od godišnjih doba.
Htjela bih da mogu reći
Da ću biti dobra za tebe
Ali me je strah da će se moj jezik
Pretvoriti u pepeo na prvom
Slogu.
Bit ću nježna za tebe, doduše:
Srpanjske breskve
I oblutak na plaži.
Jeka koja ne pripada planinskim liticama
Već rosnim cvjetovima koprive ispod.
Kolibrićima koji iz njih piju nektar.
Ne želim se porezati oslobađajući oluju
Koja grmi u mojim rebrima!
Želim se rastopiti tako tiho
Da me duga iznad mene ne može čuti.
Dopusti mi ovo, Bože
I nikada se više neću stresti
Poput srne koja misli da svaki vjetrić
Mora postati dim iz pištolja.
Dat ću ti svoje očnjake
Svoju bašču punu povrća
Svoje petke navečer
I subotnje noći.
Izaći ću plesati.
Baciti sve svoje noževe.
Sjećaš li se zime kad sam u svaku toplu čokoladu
Stavljala cimet?
Kada sam prijatelju posudila šal kad smo
Šetali nazad do hotela?
Kada me nije bilo strah pjevanja?
Kako su ti dani sijali poput pliša?
Ne znam koliko još mogu izdržati
Ramena crvena od sunca
I oči zamagljene od sunčanice.
Umorna sam od konstantnog pitanja i nepostojanja odgovora
U vlastitoj krvi.
Slušaj,
Ne trebaš mi sve ispuniti.
Niti svi dijelovi zarastanja moraju biti vidljivi.
Samo tražim smiraj koji ne traži
Nervozne poglede iza leđa.
Već zore, zumbule, smijeh.
Amen.
YOU ARE READING
Disiecti membra poetae//zbirka
Poetry;raskomadani pjesnik. poezija jedne sedamnaestogodišnjakinje.
