Pišem pjesme dječaku
Koji drži oštricu na mom vratu.
Kažem:
Ljubavi, toliko je ljepote u vrhu ovog noža
I toliko odvratnosti u načinu na koji želim iskrvariti.
Upitala bih ga voli li me kao što voli vodu
Ali on se boji utapanja i bojim se djela sebe koji je ja i
Moram priznati, ovako bih mu uzvratila ljubav:
Poput nekoga tko bi ga
Prodao za poljubac i trideset srebrenjaka i
Opet bih plakala zato što me nije više volio.
To govori da sam ga voljela cijelim srcem, bez razumijevanja.
Ljubavi, ne znam nijednu istinu,
Osim slušanja štakora kako tapkaju
Po limenom krovu i da to zvuči kao
Grmljavina u daljini
I osim toga da mi se sviđa činjenica
Da me znaš
I to me plaši.
Svaki dio mene: od kralježnice preko zglobova do mesa mojih grudi
Plače i nariče u želji za krajem
Pusti, pusti da završi.
Prije dva tjedna, moja koža je bila
Mokra od znoja,
Ljepljiva od ljetne oluje.
Ali sada, studeni trese moje prozore
I baca inje po mome vjetrobranu
Toliko je hladnoće u meni
Da ne znam hoću li ikada moći biti ugrijana.
YOU ARE READING
Disiecti membra poetae//zbirka
Poetry;raskomadani pjesnik. poezija jedne sedamnaestogodišnjakinje.
