Jona mi priča, nakon Mjesečevog izlaska,
O trbuhu ribe koja ga je progutala,
Njega i njegovu svetost.
Govori kako još nije pronašao mjesto
Toliko mirno kao što je ocean
Dok voda popunjava njegova pluća,
Mjesto gdje je bio zrak.
Priznaje kako je izlazak bio kao pljuska ili hladan tuš
Da se osjećao kao da umire i utapa se,
I ljubim ga,
I okusa je soli i sunca.
Sigurna sam, da kad bih napravila malu ranu na njegovoj ruci
Izašao bi Ikarov vosak i ružmarin.
Govorim mu, i provlači prste u moju kosu
I povlači je od sebe
Grubo, pregrubo.
Nemoj, pronaći ćeš vrapce i gnoj.
Ne pokušavam, i on mrmlja moje ime
Kao da sam svetinja koju je ostavio
U želučanoj kiselini i napola probavljenoj hrani.
Vrištim na anđele,
Pokušajte stvoriti umjetničko djelo od
Koronarnih vena i srčanih zalistaka
I tugujućih golubova božanstvenije
Od melankolične, bolne ljubavi ovog dječaka.
Želim otrgnuti agoniju
Sa njegovih kostiju
I sakriti ju u džep;
Pomoći mu zaboraviti
Potres u njegovim rukama.
Jonino grlo puno je morske vode
A moje puno ciklama
I još uvijek tražim razlog
Zbog kojeg mi je Bog poklonio ovo.
YOU ARE READING
Disiecti membra poetae//zbirka
Poetry;raskomadani pjesnik. poezija jedne sedamnaestogodišnjakinje.
