i. Od prve godine majka me učila
Da me dječak voli ako se ruga meni i mojim postupcima,
Meni i mojim manama i vrlinama.
Kad me dječak kojeg volim prvi put
Udario,
Sagnula sam glavu
I ostala šuteći.
ii. Kad je prvi put ubio moju volju
Svojim šakama i nogama
I remenom kojeg je izvukao
Iz podrapanih farmerki
Pobjegla sam od kuće.
iii. Moje ruke su još uvijek bile krvave
Kada sam svoje umorno tijelo dovukla do ulaza crkve.
Moji udovi su se tresli dok sam šepala
Do oltara
Na kojem Bog sjedi i pije rakiju iz zlatnog kaleža.
Bog me nije ni pogledao kad sam sjela pokraj njega, nije ni trepnuo.
Još uvijek bulji u točku na zidu.
iv. Svećenik šeta pokraj mene, ali nije stao pomoliti se sa mnom
Za moje modro i izranjeno lice.
Ne, to se ovdje ne radi.
Ne vidi Boga koji sjedi pokraj mene
I pije, pije, pije, pije, pije, pije, pije.
Neću dobiti utjehu pod njegovim okriljem,
Nema utjehe u ovoj smrdljivoj zemlji.
v. Nadam se da će moje oči prenijeti
Sve moje molitve Bogu, dok sjedim pokraj njega u praznoj crkvi.
Nešto ne razumijem: kako je Bog toliko
Slijep na moje patnje
Moju nesreću.
Ili je ovo sve isplanirao On, za mene
Za moj život, kojeg sam stavila
U Njegove naizgled brižne ruke.
Ali nitko više ne sluša molitve,
Jedina stvar koju slušaju su propovijedi:
Drži svoju prošlost na distanci.
YOU ARE READING
Disiecti membra poetae//zbirka
Poetry;raskomadani pjesnik. poezija jedne sedamnaestogodišnjakinje.
