Djevojka koju viđam svaki dan
Na hodniku svoje gimnazije
Izgleda kao da bi mogla uloviti pticu
Iz grma: golim rukama;
Nježnost koju ne posjedujem,
Iako priželjkujem.
Zaboravila sam kako se moli:
Ne govorim ovo da pokažem
Da nema svetosti među nama,
U svemu ovome,
Ovo je samo da kažem da ne znam
Što ću sa molitvom–
Bog primiče svoje prste na moje
Zatvorene kapke toliko nježno
Da poželim da me ono voće
Koje je branio
Zaista ubilo.
Molim te da se u ovom trenu pretvaramo
Da moje ruke, usne mogu ubrati,
Nezaštićene,
Plod kaktusa između trnja
I proći bez krvi.
Da bi mogla odahnuti i disati duboko
I da zalazak sunca može kapati
Iz mojih očiju poput suza.
Da mogu biti sunce
I da mogu biti sveta
U tami našeg sada.
YOU ARE READING
Disiecti membra poetae//zbirka
Poetry;raskomadani pjesnik. poezija jedne sedamnaestogodišnjakinje.
