Obsessed - Valentina B.

Chapter 3.

Hladna soba, zamjenjena je starim potkrovljem.Mrak u krovu kuće je jedino što liječi mladićevu bol. U potkrovlju se nalazi samo mali prozor sa kojega svakodevno promatra stanje ulice u koju se doselio prije 3 tjedna. Susjedstvo sa ogromnim dvorištima, suhim, uvenulim cvijećem i dva-tri stabla nasuprot ceste.

I ta susjedna kuća koju promatra 24 sata. Susjedna kuća Obitelji Evans i svaki pokret, svaku sjenu koju ugleda sa prozora—zapisuje u svoje misli.

Ništa mu ne smije promaknuti. Igra se. Igra igru. Ako ne uspije nešto vidjeti, ako mu slučajno promakne—ozljedi sebe. Nije to radio jedan cijeli dan. Jedan cijeli dan nije stavio ruku na sebe, na bilo kakav način.

Ali čekao je njega. Prijatelja. Jedinu osobu koja će mu pomoći i sa udarcima tog prokletog biča izbrisati će sve ono što ga negdje duboko u podsvijesti zabrinjava. Stopala mu odzvanjaju od škripave, drvene daske ispod sebe i prašina koju ne vidi, osjeća u nosu. Tek svega par zraka ulične lampe, osvjetljavaju prozor i završavaju točno na njegovu licu.
Svjetlost je nešto, što mu ne treba. Svjetlost ga zabrinjava, muči—baca u depresiju. Ne želi da je ništa u njegovom životu ispunjeno svjetlosti.
Samo mrakom. Mrak je lijek. Mrak je pomoć od dubokih ožiljaka koji mu se ocrtavaju na leđima, uzduž kralježnice.

Tih je, cijeli dan nije razgovarao na bilo kakav način. Anthony, njegov jedini prijatelj kojega je dobio iz djetinjstva je netko koga čeka. I kada ga vidi kako dolazi sa crnim, motorom ispred kuće, osjeća olakšanje. Ne zna ni on sam, kako bi podnio da ga je i jedini prijatelj napustio. Jedini čovjek sa kojim razgovara i druži se dugi niz godina. Njegov oslonac u svemu.. Jedina obitelj.

Mladić je za čas ispred vrata i na trenutak se sakriva iza zida, tako da ne dopusti svjetlosti da prodre kroz njega.
"Ovo više ne ide ovako" Anthony lupa vratima i ulazi u kuću. Pokušava rukom dohvatiti prekidač za svjetlo, ali ništa od toga.."Liam, čuješ li me. Kažem ti da ovo više neću raditi. Ovo je zadnji put da dolazim ovdje. Čuješ li me" zvuk kojega širi kućom, ispunjen je dubokim glasom ali i tugom koju osjeća Liam nakon ovoga.

"Ne možeš mi to uraditi, prijatelju" kaže mu i stvori se ispred njega "Ti si mi jedini..koji me shvaća. Jedini koji mi pomaže. Ne možeš..samo tako. Nakon svega?"

"Jebeš prijateljstvo" Anthony uzme mobitel iz džepa i zasvijetli Liamu u lice. Liam ga odgurniva rukom i pokuša mu uzeti mobitel. Ne podnosi svjetlo, nikako.

"Kako možeš ovo, između nas nazivati prijateljstvom. Ja se ponašam kao neprijatelj kojemu je naređeno da te tuče, bičuje..zašto to radiš Liam. Svjestan si da ovo nije rješenje..da ovo što radiš..Jebote nećeš ništa postići od toga. Jedino što će se dogoditi je---smrt"

"Shvati me dovraga" Liam reži i naslanja leđa puna ožiljaka od zid. Počinje se trljati od isti taj zid. Potisniva ožiljke na leđima i opet osjeća bol. Nije jaka, ali osjeća je. Ožiljci mu se opet otvaraju i počinju ga peckati. To je što želi, samo bol.

Bol je pokretač njegova života.

"Hej. Što radiš" Anthony ga hvata za rame i vuče prema sebi.

"Pusti me. Treba mi ovo" Liam zareži i gurne ga prema istom tom zidu na kojemu se on malo čas trljao.
Nakon bar naguravanja između dvojice prijatelja. Liam okrene leđa i prošeta do hladnjaka. Otvari ga i uzme poluprazno pivo. Staklenu bocu baca od zid i oni komadići stakla padnu po drvenom parketu. To je sve što mu treba. Jedan komadić stakla, dovoljan je da mu označi kožu, da pusti krv..da osjeti ono što mu njegov prijatelj ne želi pružiti.

"Ti si idiot" Anthony ga upozori. Zahvaljujući uličnoj lampi koja dovoljno osvjetljava kuhinju i mobitelu dovoljno vidi. Upravo gleda kako Liam uzima komadić stakla sa poda i i taj isti komad namjerava zabiti u rame.