Chapter 58

1.2K 144 98
                                    


Uzimam duboke udahe.Telo mi nenormalno drhti ali se trudim da to prekrijem kako mračni stranac ne bi shvatio.Znam da oseća da drhtim,ali ipak ću se praviti da ne zna.

Držimo se za ruke, samo taj dodir šalje elektricitet niz moje telo.Ne znam šta da očekujem.Ne znam šta on planira uraditi sa mnom...bolje rečeno,meni.

Hodamo I svesna sam toga da izlazimo iz prostorije u kojoj je klavir I pretpostavljam da smo sada u velikom hodniku.Ispred mene je ali, držeći me sigurno za ruku me upućuje gde da idem.

Snažno grizem donju usnu dok se moja nesigurnost posle svakog trenutka povećava I povećava.Upravo me je izazvao ali sam ubeđena u to da je znao da neću imati šta da kažem.

On me je pozvao u krevet..?

Toliko sam se zamislila da nisam uopšte detektovala to da me je mračni stranac upozorio na stepenik I tako,saplela sam se o njega I shvatila da ću pasti I povrediti se.

Namrštila sam se spremna pada I sa njim I bola,ali, osetila sam njegove ruke oko svog struka I, spašena sam te sudbine. Počela sam disati kroz usta dok sam bila sigurna u njegovim rukama i tako, pribio uz svoj torzo.Da ovde ima svetlosti, sigurna sam da bih gledala u stepenice koje bi me podsetile na to da ću često padati na njima.

Malo sam raširila oči u trenutku kada sam čula njegov nežan kikot I tek tako, njegove usne su našle put do mog uveta gde mi je tiho, senzualno rekao
"Počeću misliti anđele kako namerno padaš samo da bih te uhvatio" I stisnula sam jako zube kada me je ujeo za uvo I taj, mali slatki bol mi je prošao kroz telo I probudio moje najmračnije nagone.
"Nemam ništa protiv" još tiše govori I osećam njegov stisak oko svog tela kako se povećao, kao što se moje disanje ubrzalo.Ipak, osetila sam trunku ljutnje u sebi I ta trunčica je bila dovoljna da izađem iz njegovog zagrljaja I odbrusim mu
"Možda kada bi upalio jebeno svetlo ne bi morao konstantno da se buniš zašto padam!" I tako I dalje okrenuta od njega, svesna toga da smo na stepenicama sam počela da se penjem uz njih, nadurena poput malog deteta.

Ispustila sam jauk u trenutku kada sam osetila njegove ruke na sebi I tek tako me je podigao I čvrsto pribio uz svoje telo.

Ne znam šta mu je toliko smešno u ovom trenutku ali sam bila spremna opet da mu odbrusim, ipak, preduhitrio me je kada mi je rekao
"Pošto u mojoj vili nema svetla osuđen sam na to da te zauvek nosim" I naježila sam se pri pomisli na to kako je ozbiljno zvučao I isto tako, pomenuo je reč zauvek u vezi nas dvoje.Oh,Bože, nije mi dobro.

Sa lakoćom se popeo uz stepenice, noseći me I nastavio je hodati pravo dok me je nervoza opet dočekala pri pomisao na to šta sledi.
"Mogu sama hodati" tiho se protivim I ježim se kada osećam njegov pogled na sebi I čvrsto odgovara
"Ne,ne možeš" I govori sa tim tonom koji mi upućuje da ućutim, ipak, otvaram usta spremna da se svađam,ali, isto tako sam ih I zatvorila kada me je jače pribio uz sebe, držeći me sa samo jednom rukom dok je sa drugom otvorio vrata..od sobe.

Usta su mi se opet osušila I samo tako sam zatvorila oči pokušavajući se smiriti..ne uspevam.

Iako su mi sada oči čvrsto zatvorene,osećam njegov pogled na sebi dok ulazimo u sobu, I samo taj pogled na meni, dok nisam u mogućnosti da uzvratim taj pogled mi šalje val toplote kroz telo.

Zaustavio mi se vazduh u plućima kada sam čula zvuk vrata koji su napravile kada su se zatvorile.Sada mu stvarno ne mogu pobeći, I onda, stali smo.Znam da me gleda,ali, ne usuđujem se da otvorim oči.

Moje disanje se ubrzava kada čujem njegovo kako se ubrzalo I nežno mi miluje lice I onda, rekao je nešto zbog čega sam se još više postidela.
"Crveniš a nisam ni počeo" posmatra svaku crtu mog lica I nakon što sam čula šta mi je rekao, naglo sam otvorila oči I zaključala pogled sa njegovim.I baš kada sam otvorila oči, shvatila sam da mogu videti njegovo lice, I dalje skriveno uglavnom u senci, ali, ima svetla u njegovoj sobi.Nije bilo trunke sumnje u meni da je zbog mene malo osvetlio sobu.Kako bih ga videla.

The Stalker (EDITING!)Where stories live. Discover now