Chapter 14

2.2K 289 71
                                    

Otvaram kutiju i opet počinjem čitati uputstvo za igranje igre. Dobro,svetla su ugašena.Sveća je upaljena.Uzimam parče papira i na njemu pišem svoje puno ime 'Leila Rose Dornan'. Uzimam drhtav udah, bodem jagodicu prsta iglom, i krv koja mi je izašla mažem na papir.Ustajem I stajem na svoje drhtave noge,uzimajući sveću i papir sa sobom, okrećem se i stajem ispred drvenih,zatvorenih vrata.

Počela sam kucati,tako I brojati "Jedan,dva,tri...dvadeset i jedan i" duboko sam udahnula,I poslednji put kucnula u drvo,rekavši "dvadeset i dva." Iz sve snage otvaram vrata,koja su se opet bez poteškoća pomerila.Gasim sveću,zatim je odmah I palim. Čučnula sam,opet čitajući šta se dalje događa.

"Tvoj cilj je da izbegneš The Stalkera. Znaćeš kada ti je u blizini kada osetiš hladan vazduh oko sebe. Sveća će ti se ugasiti,čućeš šapat.Pojaviće se ispred tebe.Moraš upaliti sveću tokom narednih 10 sekundi od gašenja.Ako to ne uspeš uraditi,napravi krug od soli i ostani u tom krugu sve dok hladan vazduh ne nestane"

Uzdišem nakon što sam potvrdila svoje misli. Igra je počela. Počinjem gledati oko sebe.Fokusiram se na ono što osećam, ali ne osećam hladniji vazduh nego što jeste. Znam da je tu mračni stranac. Osećam njegov pogled na sebi ali ipak priželjkujem da čujem njegov hrapav glas. Šta se to događa sa mnom? Prvo sam ga naterala da mi obeća da mi se više nikada neće pojaviti u snove, a sada sam došla i teram ga da se pojavi? Stvarno ni ja sama ne razumem šta tačno želim.

"Došla sam."
"Došla si." U isto vreme smo progovorili,i čujem njegov glas blizu mene,zbog čega ispružujem ruku u kojoj držim sveću kako bih ga videla. Ipak,ništa sem mraka ne vidim. Uzimam dubok udah i približavam mu se za jedan korak,nisam se usudila progovoriti, i nisam ni morala jer je on prvi rekao
"Ako želiš videti neobične stvari, imam moć da ti ih pokažem." Telo mi je zadrhtalo nakon što je sa svojim anđeoskim glasom progovorio. Njegov glas me poput magneta privlači,zbog čega sam mu za još jedan korak prišla.

Ne znam zašto, imam osećaj kao da sam izgubila kontrolu nad svojim telom i da mračni stranac,poput marionete upravlja mnome. Uzimam dubok udah i skupljam svu lažnu hrabrost u sebi, jer znam da sada najviše strah osećam.
"Pokaži se, želim tebe da vidim." Dok to govorim, pomeram ruku u kojoj držim sveću,levo pa desno ali ništa ne vidim, i ako to žarko želim.
"Veruj mi,anđele, ne želiš." Odgovorio mi je sa odlučnošću i iskrenošću u glasu.Zatvaram oči na par trenutaka, i kada ih opet otvaram,postavljam mu pitanje.

"Zašto živiš u tami?" Zadrhtala sam kada sam čula njegov promukli,tihi glas kako govori
"Anđele...ja ne živim u tami, tama živi u meni." I mogu se zakleti da sam čula tugu u njegovom glasu.Isto tako,kako sam je čula,tako je i nestala kada je promenio temu razgovora. U trenutku kada sam sa svoje desne strane videla siluetu čoveka,odmah sam taj deo osvetlila sa svećom.Opet ga nisam videla.

"Pazi se,anđele.Senke te izdaju jer pripadaju meni." Progutala sam pljuvačku, i ujela se za donju usnu,kada sam hrabro ali ipak sa tihim glasom rekla
"Onda,ne igraš fer." Mogu se zakleti da ima osmeh na licu.Ne znam zašto, ali imam taj osećaj.Zaledila sam se kada sam čula njegov sledeći odgovor.
"Zar ti nisu rekli da se ne igraš sa Đavolom? Nikada ne možeš pobediti u njegovoj igri..urođeno mu je da vara." Odmahujem glavom,i sa adrenalinom koji mi pumpa krv,uzvratila
"Ti nisi Đavo!" Verujem da mu je moj odgovor skinuo osmeh sa lica,jer me zbunjeno pita "Otkud to znaš?" Opet odmahujem glavom i smišljam svoj odgovor.

"Ne možeš biti on.Pali anđeo da,Đavo ne!" Mogu se zakleti da čujem setnost u njegovom glasu, koju pokušava prekriti.
"Pokazao sam ti samo delić koliko mogu biti okrutan.Kada bi me videla u punoj snazi,promenila bi mišljenje." Govori to kao da je to opšte poznata činjenica. Opet odmahujem glavom.
"Pokaži mi." I ne verujem sama sebi šta govorim. Imam osećaj kao da sam njegov plen,da sam sledeća hrana koju treba pojesti.
"Da li se plašiš smrti,anđele?" Trebalo mi je par sekundi kako bih svarila njegovo pitanje.Spuštam glavu I sa niskim tonom govorim "Ne,ne više."

I mene je,kao i njega moj odgovor iznenadio, i još više ono što sam sledeće uradila. Primakla sam sveću,koja je sve do sada gorela svojim usnama i dunula sam tako da se ona ugasila.Našla sam se u mrklom mraku. I da me neko pita,ni sama ne znam zašto sam to uradila, ali znam da deo mene želi da mu dokaže da ga se sada ne plašim.

"Napravila si najgoru moguću grešku." Mogu jasno čuti ljutnju u njegovom glasu, i ne znam šta sam uradila kako bih ga naljutila.
"Kakvu grešku?" zadihano ga pitam.
"Misliš da je mrak tvoj saveznik?" Osećam bes u njegovom glavu.
"Jedva se krećeš u njemu,dok sam ja rođen u njemu!" Udaljio se od mene,glas mu je postao dalji.
"Pričaj o Đavolu i on će se pojaviti."
"Mislim da smo ustanovili da ti nisi Đavo." Tiho govorim,imajući osećaj da se zaledio u mestu..instinkt.
"Već sam ti rekao da sam tvoja najgora noćna mora,anđele. Bolje bi ti bilo da odeš dok sam voljan da te pustim." Voljan da me pusti? Šta mu to znači? Šta ga toliko privlači u meni? Šta mene toliko privlači u njemu? Nemam odgovor ni na jedno pitanje. Ni na j.e.d.n.o.

Počela sam hodati pravo,sve dok nisam stala negde na sredini vile, i glasno rekla
"Ne plašim te se jer znam da najstrašniji demoni vrebaju u našim dušama." Mislim da mu je ovaj moj odgovor samo pojačao ljutnju.
"Idi kući,anđele.Odmah." Opet sam odmahnula glavom.
"Ne želiš da čuješ istinu, u tome je stvar,zar ne?" Nakon što sam to rekla, čula sam bogati,hrapavi smeh, za koji znam da nije došao iz srca.
"Ne znaš ti ništa o istini,zato je bolje idi, i nikada se više ne vraćaj.Igra je završena."

"Ne, opet sam odigrala igru.Igra je opet započeta." Zaledila sam se, kada sam osetila nečije prisustvo iza sebe.Njegovo prisustvo. Osećam dah, kako mi miluje rame,dok sa mučno tihim glasom govori.
"Znači, hoćeš da igramo,anđele?" Klimam glavom,osećajući se u nekakvoj vrsti opasnosti.
"Mračni stranac ti kaže da dodirneš nos." Napravila sam zbunjenu grimasu kada sam čula njegovu naredbu,I kako moje telo reaguje na njegov glas.
"Dodirni nos,anđele." Ohrabruje me,zatim podižem desnu ruku,dodirujući svoj nos,dok on nastavlja "Mračni stranac ti kaže da dodirneš svoj desni pa levi obraz." Sa i dalje namrštenom grimasom, ne razumeći šta mu ovo znači,dodirujem svoje obraze.

"Mračni stranac ti kaže da dodirneš svoje usne." Osećam toplinu u stomaku dok slušam njegov hrapav glas, kako mi daje naredbe. Posle drhtavog izdaha sa prstima dodirujem svoje usne.
"Zašto ovo radim?" Tiho ga pitam i njegov odgovor je izbio vazduh iz mojih pluća.
"Jer te tu sada želim poljubiti." Nakon čega je usledilo razočarenje kada je dodao "Ali ne mogu."
"Zašto ne možeš?" Ne znam odakle ova hrabrost dolazi,stvarno ne znam.

"Zato što bi to bilo isto kao da sam te ubio." U sledećem trenutku se okrećem sa nadom da ću ga videti.Ta nada je nestala kada sam samo videla mrak.
"Ti me ne bi ubio." Opet osećam njegovo prisustvo iza sebe,i zadržavam dah u plućima,kada osećam kako mi dodiruje pletenicu i govori
"Nemoj biti toliko sigurna jer,ipak, ja sam ubica."
"Ne verujem ti."
"Bolje počni da veruješ, i počni videti najgore u meni,jer dobro ne postoji." I sa tom rečenicom, osećaj da me neko posmatra je nestao.Osećam kako mi se srce umirilo, i otkucaji srca postali ravnomerni.

Ne znam zašto, ali jedna suza mi je napustila oko kada sam iz sveg glasa rekla "Čak je i Đavo nekada bio anđeo." I pre nego što sam počela više plakati, nekako sam pokupila sve stvari sa poda, ubacila ih u kesu i izašla iz vile, vraćajući se povređeno kući.Jedina stvar koju sam znala da osećam je bol.



A/N

Nadam se da vam se svideo 14.nastavak

Ostavite vote i komentar i šta mislite zašto Harry neće da se prikaže Leili ako joj je priznao da želi da je poljubi?hmm

Hvala vam na svemu i sledeći nastavak vrv sutra 

Ly all .xx

The Stalker (EDITING!)Where stories live. Discover now