Chapter 19

2.1K 242 53
                                    


"Da li je to čudoviste o kome pricas Đavo?" postavljam to pitanje ovoj devojci čije oči ne mogu videti od vela. Čim sam joj to pitanje postavila njena hladna ruka koja je bila na mojoj levoj ruci i držala je se sklonila i kada se udaljila za par koraka okolina je postala mračnija. Kada sam pogledala oko sebe shvatila sam da se nalazim na sredini napuštene ulice, gde sam i bila pre nego što se pojavila ova žena i uterala mi strah u kosti. Brzinom svetlosti sam se okrenula kada sam čula njen tihi i uplašen glas iza sebe kako me upozorava
"Tiše...Ako pričaš o Đavolu, Đavo će se i pojaviti" nisam se okrenula dovoljno brzo kako bih razaznala crte njenog lica već sam je samo videla kako se povlači još više u mrak. Želela sam izvući neke odgovore u vezi mračnog stranca ali jedino pitanje koje sam joj postavila glasilo je
"Zašto ga se plašite toliko?" i ako je mrkli mrak, vid mi se privikao na njega tako da sam mogla videti siluetu njenog tela kako je zastala i odgovorila mi je
"Bili su u pravu kada su rekli da si hrabra" namrštila sam se i uzvratila sam
"To su mi već rekli" i to se odnosilo na onu osobu u školi sa kojom sam popričala u mračnoj učionici
"I smela" približila mi se za par koraka i jedva sam se zaustavila u nameri da se odmah udaljim već sam čvrsto stajala na mestu.

"Hrabra sam i smela zato što ga se ne plašim?" sporo postavljam to pitanje i dok ga izgovaram osećam kako se jedan deo mene ne slaže i govori mi kako ga se iza svoje lažne hrabrosti plašim.Teško mi je to da priznam ali je to i dalje tačno ali ipak to neću reći ovoj osobi koja je par koraka udaljena od mene.
"Ne razumem...ti si drugačija od svih nas.." tiho odgovara ova devojka i dobijam osećaj da ovo što je rekla nisam trebala čuti.
"Ka-kako sam drugačija?" mrštim se dok posmatram njenu siluetu i jasno mogu videti kako odmahuje glavom i sa glasom ispunjenim nečim okrutnim govori
"Ti možeš da biraš, možeš da odeš.." zaustavila sam vazduh u plućima kada se odjednom pojavila iza mene i osetila sam njen dah na svom obrazu i celo telo mi se ukočilo od hladnoće koja dopire iz nje i na to je dodala svoj hladni glas rekavši
"Odi pre nego što bude prekasno, Đavo ima anđeoski glas koji te mami ali nikada ne zaboravi da Đavo uvek vara i ništa ga ne može zaustaviti da pobedi...apsolutno ništa" i sa tom rečenicom njeno prisustvo je nestalo i zatvorila sam oči pokušavajući da umirim svoje napeto telo i da svarim sve ono što mi je ona rekla.

Pretpostavljam da sam poput kipa par minuta samo stajala na sred puta i pokušavala shvatiti šta se upravo dogodilo. Ne mogu da verujem u kakve paranormalne aktivnosti sam umešana. A šta ako je sve ovo samo jedan jako,jako dugačak san? Protresujem glavu pri toj pomisli jer sam sigurna da ovo nije san. Ne, ovo je stvarnost u kojoj se dogodilo da se ja nalazim. Suze su mi se osušile na licu i samo sam uzdahnula, prošla sa rukama kroz kosu i sa umornim izdahom sam se okrenula sa namerom da se vratim ka kući u kojoj se održava žurka kako bih rekla Kate da me odveze kući i da smislim neki izgovor umesto da joj kažem koliko je Ashton bio zgrožen mojim ožiljcima. U toj nameri me je zaustavio taksi koji je išao ka meni i podigla sam ruku i dala mu znak da stane što je vozač i učinio za moju sreću i ušla sam odmah u taksi i dala vozaču adresu moje nove kuće srećna pri pomisli da ne moram da budem među svojim vršnjacima od kojih se toliko jako razlikujem. Sreća pa sam imala u masci od telefona nešto para koje sam dala vozaču i brzo izašla iz taksija željna svog kreveta i sa tom željom sam otključala vrata,ušla u kući i odmah ih za sobom i zaključala dočekujući zvuk okretanja ključa u bravi. Kada sam se opet okrenula,zastala sam na hodniku dočekujući leden vazduh koji me je obgrlio. Namrštila sam se dok sam jasno videla kako mi se telo od hladnoće naježilo i dobila sam osećaj da nešto nije u redu. Sva sreća pa je Kate pre nego što smo izašle iz kuće ostavila upaljena svetla u kući jer ne verujem da bih se smela pomeriti od straha po mraku.I ako je skoro nemoguće ipak sam progutala pljuvačku i glasno dozvala
"Kate?Jesi li tu?" par sekundi sam čekala i nisam dobila odgovor i znala sam da Kate nije u kući. Pokušala sam se otresti ovog lošeg osećaja i pokušala sam ubediti sebe da je u pitanju samo moja paranoja dok sam se penjala uz stepenice i ušla u sobu ali taj osećaj i dalje nije nestao. Nervozno sam prošla sa rukom kroz kosu pa preko lica pokušavajući se smiriti i oterati mračne misli u tamni deo mog mozga. Umorno sam izdahnula i ušla u kupatilo i svukla svu odeću sa sebe i ušla pod tuš dopuštajući toploj vodi da umiri moje napeto telo. Nisam se nadala ali je voda stvarno pomogla. Nakon što sam sipala malu količinu šampona na sunđer sa njim sam nežno prelazila preko svog tela i sa tim pokretima mu se zahvalila zato što trpi svo ono gladovanje i mučenje koje mu nanosim a ono se čak i posle svega toga bori da se isceli i da ojača. Nakon što sam potrošila svu toplu vodu, izašla sam iz tuš kabine i obmotala sam jedan peškir oko svog tela a drugi oko svoje kose i nakon što sam to uradila, osećajući se smirenije ušla sam u svoju spavaću sobu. Opet je osećaj da nešto nije u redu preplavio sva moja čula. Podigla sam ruke i sa njima počela trljati svoje oči i tiho rekla
"Dokle više.." i zaledila sam se na mestu kada sam otvorila svoje oči i videla kako me je dočekao mrak. Počela sam odmahivati glavom i uplašeno govoriti
"Ne,ne,ne,ne,ne..." i i ako ništa ne mogu videti, znam da mi je vid zamućen i suze su mi se počele spuštati niz obraze. Podižem ruke i sa zadnjim atomima svoje snage počinjem da se krećem i trudim se da ne razmišljam o groznim uspomenama iz mog detinjstva i nekako sam uspela napipati krevet dok osećam pogled na sebi. Celo telo mi je ako mogu reći nakostrešeno i osećam da sam u opasnosti i da ovo nije nekakva neslana šala i sa tom mišlju sam nekako stigla do noćnog stočića i uspela upaliti noćnu lampu i kada sam videla svetlost kako je osvetlila većinu sobe počela sam malo lakše disati. Ujela sam se za donju usnu kada sam u desnom uglu sobe videla siluetu nečega što nije izgledalo kao da je ljudsko..već...već demonsko. Kao da je svo vreme čučio u tom ćošku i kada je video da sam ga videla počeo se ispravljati i mogla sam videti njegove ogromne,oštre nokte i da je toliko visok da mu glava skoro dodiruje plafon.Jasno sam videla kako je napravio pokret ka meni i nisam mogla više izdržati već sam počela iz sve snage vrištati i vrištati,moleći se da me neko čuje. Moleći se da me mračni stranac čuje. Počela sam se otimati kada sam osetila ruke na mojim ramenima i gurati šta god da je ispred mene ali sam prestala to raditi kada sam čula Kate'in glas kako govori
"Leila,ja sam, ne brini se.." nisam mogla zaustaviti jecaje koji su mi i dalje napuštali usta dok sam zagrlila Kate iz sve snage i zahvalila se Bogu zato što me je spasio.
"Kate,Kate..vi-videla s-sam" zaustavila me je sa
"Shh, nije stvarno.Ja sam ovde.Taj demon u ćošku nije stvaran,Leila, ne brini se" i nakon što sam to čula, zaledila sam se i prestala sam disati jer sam sigurna da Kate nisam pomenula demona u ćošku sobe.





A/N

Nadam se da vam se svideo 19.nastavak

I sami znate da nastavka nije bilo dugo ali od sada krećem redovno da objavljujem nastavke jer mi je nedostajala ova priča i mene koliko i vas zanima šta će se dogoditi između Harrya i Leile.

Ostavite vote i komentar jer mi to puno znači i napišite šta mislite o ovom nastavku

Izvinite ako ima gramatičkih grešaka

Ly all .xx

The Stalker (EDITING!)Where stories live. Discover now