Vidjeti mrtve |✓

22. dio

Stajala sam pored Wen i nagnutom glavom gledala osobu koja je ležala na podu pred nama.

Tako smo stojale barem pet minuta, svaka razmišljajući o nećem.

Ja razmišljam o tome što učiniti. Iako sam svoju odluku već prije učinila dosta jasnom još uvjek imam nedoumice.

Na tren mi je u misli došao Život te ideja kako bi ga opet mogla kontaktirati u vezi odluke. Ali kako je brzo došla tako je brzo i otišla. Dosta sam ga vidjela za sljedećih par desetljeća.

Sama pomisao na njega me stavi u loše raspoloženje. Jedna osoba ne bi smjela biti toliko vesela i vedra. I ured mu izgleda kao da ga je malo dijete uredilo.

Ali opet, možda ga i je malo dijete uredilo. Tko zna s  njim.

"Koliko je već dugo ovako?" Wen je pitala. Slegnula sam ramenima.

"Oko petnaest minuta možda?" Odgovorila sam. Wen je promumljala nešto i nastavila je promatrati.

"Ovako onesvještena izgleda gotovo normalno." Rekla je. Nasmijala sam se na to.

"Ne mogu reći da nisi u pravu."

Prošlo je još par minuta. Polako mi je postajalo dosadno.

"I što ćemo s dušama?" Wen me pitala. Opet sam slegnula ramenima.

"Pretpostavljam da će se jednom kad ih oslobodimo svi djelovi duša vratiti kod vlasnika. Onda ih slobodno možemo odvojiti od tijela i poslati gdje već trebaju ići." Objasnila sam.

"A što ćeš s njom?" Wen me pitala.

Nisam odgovorila nego sam samo ispružila ruku. S ogromnim osmjehom na licu u šaci mi se stvorio bodež s crvenim kamenom na kraju drške.

Wen su se oči raširile u iznenađenju kad je vidjela što držim i moje lice. "Ovo ima smisla."

Moj bodež. Koji šalje duše ravno u pakao.

"Mislim da je ovo prigodno zar ne?" Pogledala sma prema Wen s istim osmjehom na licu.

"Uh..je." Promumljala je i onda tiše nadodala. "Zaboravila sam kako je jezivo dok se smiješ."

Okrenula sam očima. "Prva stvar, čula sam to. Druga stvar, to je moj zao osmjeh." Potpuno sam se okrenula prema Wen.

"Ima više vrsta osmjeha. Naprimjer, ovo je sladak." Objasnila sam i stavila malen osmjeh na lice. Učinila sam da mi se rupice naprave u obrazima.

"To te čini još strašnijom."

Uzdahnula sam i okrenula očima. U sekundi mi je osmjeh nestao s lica te je bio zamjenjen iritacijom. "Jesi dramatična danas."

"Da. Ja sam dramatična."

Pogledala sam opet prema uspavanoj idiotkinji. "Dam joj pet minuta da se osvjesti inače ću je ja probuditi."

"Malo si nestrpljiva." Wen je komentirala.

"Naravno da jesam." Rekla sam. "Ovaj bodež nisam dugo koristila. Plus zanima me što će imati za reći kad ga ugleda. 'Što je to?' 'Baš je lijep.' 'Daš mi ga malo? Hoću ti ga zabiti u srce.'" Završila sam pogađanjem.

Wen je okrenula očima. "Onda sam ja ona koja je dramatična.

Krenula sam joj nešto odgovoriti ali me je kretanje idiotkinje prekinulo u tome.

"Odlučila se probuditi. Napokon. Mislim da sam već dobila sijede."

"Što?" Promumljala je. Kad je ugledala mene oči su joj se raširile. "Ti!"

"Da. Ja." Rekla sam suho. "Koga si drugog očekivala?"

Počela se rukama gurati dalje od nas ali ju je nevidljiv zid iza nje zaustavio.

Stala je i ogledala se oko sebe. "Gdje sam?"

"U mom dnevnom boravku. Na podu." Rekla sam i podigla ruku da si pogledam nokte. "Stavila bi te na kauč ali ga nisam htjela zaprljati. Teže se čisti."

"Ti." Promumljala je ljuto i ovaj put krenula prema meni s nadom da me ozlijedi.

No bol u leđima ju je prekinula u tome te je vrisnula i ostala ležati na podu. Dala sam joj ravan pogled.

"Mislim da si zaboravila da su ti leđa strgana. Ali ne čudim se. Dosta si i udarila glavom." Rekla sam. Da pogled može ubiti ja bi već bila mrtva.

Da mogu umrijeti tojest.

"Što želiš od mene?" Ispljunula je.

"Mislim da je to već bilo jasno." Okrenula sam očima i uzdahnula. "Zar sve moram islovkati?"

Lea nije ništa rekla na to nego je skrenula pogled na Wen. "Tko je ova?"

"To trenutno nije važno." Wen je rekla.

"Nego da završimo s ovim." Rekla sam. Ispružila sam ruku te se u njoj stvorila crna kosa. Polako sam otišla u duševni iz tjelesnog lika. Lea je zbunjeno gledala u mjesto gdje sam prije bila.

I onda se srušila mrtva.

Polako se njena duša podigla, crne niti koje su je spajale s tijelom sve duže. Zamahnula sam i prerezala ih.

Pala je na pod.

Oči su joj se zbunjeno otvorile te se ogledala oko sebe. Kad su joj pale na mene poskočila je. "O moj..što ti se desilo? Izgledaš grozno."

Što?

"Govori za sebe." Rekla sam suho.

Zbunjeno me pogledala. I onda su joj oči pale na tijelo pored nje. I naravno, vrisnula je.

"Što si mi učinila?" Zavikala je.

Okrenula sam očima. "Čestitam. Mrtva si."

Zamrznula se. "Ne."

"Da."

"Ne. Ne ne ne." Počela je paničariti.

Iiii to je još jedan okret očima.

U ruci mi se stvorio bodež. Prišla sam Lei koja je bila u svojim mislima. Trgnula se kad je bilo pre kasno.

"Što je to? Makni se od mene s tim." Pokazala je prstom na bodež. Ruka joj se tresla.

Probola sam je.

*******

A/N

Nije još sve gotovo ;)