Vidjeti mrtve |✓

13. dio

Zaustavila sam auto ispred knjižnice.

"Knjižnica? Stvarno?" Travis je rekao u nevjerici. Stisla sam volan.

"Još jedna riječ Travis. Još samo jedna riječ." Vilica mi se stisla od velike količine iritacije. Ponaša se kao dosadna muha koja ti konstantno zuji pored uha i koje se nikako ne mogu rješiti.

Kako je lijepo kad me gleda i šuti u teroru.

Oči su mi našle kameni zid stare knjižnice te sam na tren zamislila auto kako se zabija u njega i nakon toga Travisovo krvavo mrtvo lice.

Ah. Mogu samo maštati. Idiot ima sreće da mi treba.

"Halooo?" Ruka je počela mahati ispred mog lica. "Smrt?"

Povukao je ruku uz vrisak. "Ah! Kako si-"

"Izlazi van." Rekla sam oštro i izašla iste sekunde. Zalupila sam vrata i ne čekajući ga ušla u knjižnicu.

Na recepciji je bio netko drugi pošto je Wen zaposlena. Sakupljač je kimnuo u mom smjeru kad je shvatio tko sam. Ignorirala sam ga i nastavila prema samom kraju knjižnice.
Kad sam stigla do zadnje police stavila ruku na određeno mjesto pored nje. Čuo se škljoc te su se stvorila vrata u zidu.

"Wow."

Ignorirala sam ga i nastavila unutra.

Onaj dio knjižnice prije je za smrtnike. Nešto poput maske. Iza ovih vrata se nalazi glavni, veći dio.

"Wow."

Stisnula sam vilicu.

Oko nas su se nalazile gigantske police, toliko visoke da su se činile da se protežu do neba. Naravno, nisu toliko visoke.

U sredini se nalazio poveći prostor sa kaučevima, stolicama, stolovima posloženim posvuda.

Ovo je knjižnica za sva ostala bića.

U njoj se nalazi barem jedna kopija svake knjige ikad napisane i objavljene na svijetu. Čak i ljudske knjige.

Wen je obično zadužena za organiziranje i praćenje svake.

"Wow."

Knjiga mu je pala na glavu.

"Au!"

Okrenula sam očima.

Bez da sam se obazirala na druge posjetioce knjižnice nastavila sam hodati prema drugome kraju sobe. Tamo se nalazila sofa i stolić koji su posebno rezervirani za mene.

Ponekad je knjižnica prenapućena.

Kako sam hodala čula sam Travisa kako zastajkuje i ogledava se. 

Došla sam do sofe i bacila se na nju.

"Dakle." Rekla sam ravno. "Sjedni." Sofa se stvotvorila pored njega.

Travisu su se oči raširile u iznenađenju te je polako sjeo.

"Da odma krenem na stvar. Postoji teorija da si ti kriv za..recimo probleme s dušama." Zastala sam razmušljajući način na koji da ovo složim.

Travis se trgnuo. "Što?"

Okrenula sam očima. "Ne uzbuđuj se. To je samo teorija."

"Možeš malo..eh objasniti? Cjelu situaciju?" Počešao se po vratu.

Kimnula sam. "Dakle da skratim nešto uzrokuje to da duše ostanu u tijelima umjesto da izađu te počnu propadati..na neki način. Pošto se većina toga zbiva ovdje u okolici, najviše par gradova daleko te ne možemo naći uzrok, ti si sljedeća osoba koju krivimo."

Travisu je vilica pala. "Sigurno ne vjeruješ da sam ja za ovo kriv? Nema šanse. Zašto..zbog kojeg bi razloga ja uopće-"

Podigla sam ruku ušutkavši ga. "Sad. Nisam rekla da ti to namjerno radiš. Ni sam ne znaš što sve možeš napraviti. Možda je sve ovo slučajno. Ali iskreno, ja ne mislim da je ovo slučaj." Priznala sam.

"Nego što?" Pitao je zbunjeno.

Nagnula sam se prema njemu. "Otkrila sam nešto iz onog dnevnika." Započela sam tišim glasom. "Tvoja prabaka je isto imala moći. Kakve, ne znam. Ali je isto imala i sestru. Blizanku. Kako su obje rođene u usto vrijeme, skoro, obje su dobile moći. Dakle što pokušavam reći jest da postoji još jedna osoba s moćima. I mislim da je ona uzrok."

"Um..što?"

"Znam, znam. I ja sam bila šokirana." Odmahnula sam rukom. "Sve je još u istrazi."

"Dakle dovela si me tu jer-"

"Sam te htjela obavjestiti o svemu. I potvrditi prvu teoriju." Završila sam za njega. "Pitanja?"

"Ne nemam ih uopće." Rekao je sarkastično i okrenuo očima.

Suzila sam oči na njega. Ne sviđa mi se njegov stav.

Prije nego sam stigla išta reći Wen se stvorila iza njega.

"Ah. Smrt!" Uskliknula je i Travis je poskočio uz vrisak.

Okrenuo se prema njoj širokih očiju. "Od kud si se ti stvorila?!"

Wen je imala isti izraz lica prema njemu. "Što ti radiš tu?!" Oboje su se okrenuli prema meni.

"Kasnije ćemo o tome." Rekla sam oštro. "Što me trebaš Wen?"

Na to se brzo pribrala. "Hitno. Ovo trebaš vidjeti. Još jedna." Rekla je brzo.

Travis je skupio obrve u zbunjen izraz. "Misliš duša?"

Wen me pogledala. "Rekla si mu?"

"Ne ispituj moje odluke."

Ustala sam sa sofe i pogledala u Travisa. "Primi me za ruku."

Pogledao me čudno ali je to učinio. Čim me primio je nestao. Okrenula sam se prema Wen. "Vodi me do duše."

Wen je kimnula.

Stvorile smo se u dječjoj sobi. Kako sam razgledala okolo primjetila sam kako je sve dekorirano u rozim leptirićima i svačim. I zidovi su bili rozi. I zastori.

Sve je rozo. Odvratno.

Okrenula sam se prema krevetiću te mi se lice objesilo. Okruživala ga je ljubičasto-roza maglica koja se slijevala iz krevetića.

"Koja je ova po redu?" Pitala sam Wen.

"Dvadeset i deveta."

Dvadeset i deveta.

Dvadeset osam.

Došetala sam bliže. Od količine maglice se jedva išta vidjelo.

"Pretražila sam uokolo ako išta uspijem naći." Wen je započela. "Ali ništa."

Kimnula sam te mi je nešto sastrane zapelo za oko. Sagnula sam se i uzela predmet s poda. "A ovo?"

Wen je stresla glavom. "Vjerojatno pripada njenoj majci. Barem tako mislim."

"Mhm." Promumljala sam vrteći predmet među prstima.

Naušnica.

A/N

Pitanja?