Vidjeti mrtve |✓

8. dio

Kad sam vidjela lokaciju na kojoj sam se stvorila već mi je bilo dosta. Željela sam početi lupati glavom o zid.

Al stvarno.

Danas sam cjeli dan na poslu sakupljanja duša. I ovo mi je već četvrti put da sam se pojavila u nekakvoj smrdljivoj uličici.

Mislim stvarno. Ovo je već dosadno.

Sigurno si mislite 'ali zašto jednostavno ne odeš negdje drugdje?'

Ja nisam ona koja određuje tko će koga kada pokupiti. Napravila sam sustav koji nasumično dodjeljuje duše Sakupljačima. Dodjeljuje ih nasumično po kronološkom redu, ovisno o vremenu smrti.

Zašto sama ne dodjeljujem i određujem? Neda mi se. Jednostavno.

S teškim uzdahom počela sam hodati prema mjestu. U daljini su se čuli glasovi.

"-te." Čula sam završetak rečenice, koju je rekao uzdrman glas.

"Hm..zašto ti ne vjerujem?" Rekao je drugi glas s malo podrugivanja.

"S-stvarno nema-nemam ništa." Rekao je ponovno prvi glas, kao da je to izgovorio već nekoliko puta.

Pljačka. Kako krasno. Tko normalan bi ipak hodao uličicom u jedan ujutro?

Odlučila sam se odzumirati iz razgovora te sam pogledala na crn pješćan sat iz dosade.

46 sekundi.

Barem ne trebam čekati dugo.

Pogledala sam oko sebe ima li još koga no vidjela sam da sam sama zajedno s ovo dvoje.

Kroz zrak je odjeknuo zvuk pucnja. Okrenula sam se prema sceni baš na vrijeme da vidim pljačkaša kako pada na tlo, držeći se za prsa.

Rekla bih da sam iznenađena, ali bih onda lagala.

Kao što sam prije rekla, nitko normalan ne hoda  uličicom u jedan ujutro. I to pogotovo ne u odjelu. Skupom odjelu.

I čini se da se pljačkaš namjerio na krivu osobu.

Čovjek u odjelu je sada mrtvom pljačkašu uputio zadnji pogled, pun gađenja, nakon čega je popravio odjelo i nastavio hodati bez brige na svijetu.

Stresla sam glavom i prišla pljačkašu čija se duša već uzdigla na pola puta. Primila sam sat lijevom rukom te mi se u desnoj pojavila kosa.

Ispljunula sam kosu koja mi je upala u usta kad sam zamahnula glavom.

Jednim brzim zamahom sam prerezala tamnosive niti. Duša je pala na tlo.

"Št-"

"Ovako." Započela sam te su njegove oči pale na mene. Otvorio je usta ali sam digla prst u zrak.

"Ovaj govor sam dala već deset puta danas i iskreno neda mi se. Pa da ne duljim mrtav si, sada si duša te ćeš lutati Zemljom sve dok ne ispuniš svoj posljednji zadatak, želju, što god." Rekla sam te je otvorio usta. Ali sam ga prekinula prije no što je mogao išta reći.

"Ne. Neznam koji je taj zadatak." Rekla sam i stavila ruke preko lica. "Sve su iste." Promuljala sam sama sebi.

I okrenula sam se i otišla.

*****

"Nadam se da si uspio nešto pronaći. Mada se ne čudim ako nisi s time koliko si se pokazao korisnim u posljednje vrijeme." Rekla sam te je Travis vrisnuo i ispustio knjige koje je držao u rukama. Okrenuo se i pogledao me širokim očima.

"Jesi ti normalna?! Od kud-što?!"

Napravila sam grimasu i stavila prste u uši. "Za osobu s tako dubokim glasom možeš stvarno visoko vrištati. Jesi ikad razmišljao o operi?"

Suzio je oči na mene. No ja sam to ignorirala.

"A sad s mojim prvim pitanjem." Rekla sam te me pogledao.

"Pitanje-o da. I odgovor je ne." Rekao je.

Ja sam trepnula. Jednom, dvaput.

"Zašto se čudim? Kao da ovo nije bilo očekivano." Uzdahnula sam.

"Hej! Nije kao da sam imao tako puno vrem-"

"Nije me bilo dva dana." Rekla sam ravnim tonom.

Dao mi je nevin osmjeh.

"Škola je b-"

"Došla sam u petak popodne nakon škole. Danas je ponedjeljak." Prekrižila sam ruke preko prsa.

Dignuo je prst u zrak. "Da ali-"

Prekinula sam ga još jednom. "Jesi li ti to uopće pogledao?"

Dao mi je uvrijeđen pogled. "Naravno da jesam!"

"Da pogodim." Počela sam. "Otišao si na tavan, otvorio jednu kutiju i počeo prekopavati. Nisi ništa našao i odustao si za dvadeset minuta."

Osta su mu se otvorila ali nije ništa izlazilo.

"Travis!!!" Čulo se od dolje. "Doručak! Što je ovo? Inače se ti i Diana ubijate za palačinke!"

Na to su mu se oči raširile. "Palačinke!"

Odjurio je do ormara i počeo prekopavati po njemu bacajući odjeću posvuda.

Nevjerovatno.

Polako sam počela gubiti živce s njim. Prvo ni ne napravi ono što sam tražila od njega a sad zaboravi na naš razgovor čim su palačinke spomenute. Očito ne shvaća važnost zadatka koji sam mu dala.

I to me razljućuje.

Kad se okrenuo očito je vidio nešto na mom licu što je učinilo da se smrzne, stojeći s majicom u rukama.

Polaganim koracima sam počela hodati prema njemu sa stisnutim šakama. Vrijeme se je zaustavilo te sam ga prikovala na mjestu, ne dajući mu nijedan drugi izbor nego da sluša.

"Ovako." Započela, oštrina u mom glasu. "Dajem ti 24 sata da prekopaš svoj tavan, garažu, očev ured, bilo što gdje se mogu nalaziti papiri, slike ili bilo što što bi ti moglo dati bilo kakav trag o tvojim sposobnostima. I bolje ti je da se ne pojaviš s jadnim isprikama kao danas." Rekla sam. Iako se nije mogao micati, u očima mu se vidjela jedna emocija.

Strah.

Uplašen je. Dobro. I treba biti.

"Jer ako se nešto kao danas ponovi,vjeruj mi bolje da te nema. Inače ću te ja izbrisati s lica ove Zemlje. I vjeruj mi kad ti velim da mogu to. I puno gore." Rekla sam.

"Jasno?" Dala sam mu sladak osmjeh, ali mi je glas jednako mračan kao prije.

Mišići u vratu su mu se stegnuli kako je pokušao  pomaknuti glavu ali nije išlo.

To sam uzela kao znak da mu je potpuno jasno te sam napravila korak unatrag. U trenutku se odmrznuo, zajedno sa vremenom koje je počelo ponovno teći.

Majica mu je pala iz ruku.

"Pokupi to i obuci se." Rekla sam bez emocija na licu ni u glasu. "Vjerujem da te palačinke čekaju."

Brzo se sagnuo i pokupio majicu.

Okrenula sam se da odem.

"Čekaj!" Rekao je brzo i pročistio grlo. "Ali imam školu danas. Kako-mislim, neću stići to sve-"

"To Travis" rekla sam polako. "Nije moj problem."

I s tim sam nestala iz njegove sobe i kuće.

******

A/N

Baš sam se sada dosjetila kako će knjiga završiti. Ali ne želim ništa reći. Ali već mogu predvidjeti kako ćete se osjećati. 

NOPE. Ništa ne govorim.