Vidjeti mrtve |✓

15. dio

"Život." Pozdravila sam.

"Smrt!" Rekao je veselo. "Što tebe dovodi ovdje? Opet."

Još jednom sam se našla u njegovom odvratnom uredu. Sve je kao obično zračilo s tom 'pozitivnom' energijom. Također se od negdje stvorio ogroman prozor iza njega te mi je sunce sijalo direktno u oči. Kao da mi raspoloženje nije dovoljno loše.

"Odlučila sam te obavjestiti o dušama. Te trebam tvoju pomoć radi jedne odluke." Rekla sam i stisla vilicu. Jedva sam ga vidjela od svog silnog svjetla.

"Jao. A ja pomislio da si me došla posjetiti." Rekao je tužnoni stresao glavom. No malen osmjeh ga je idao.

Okrenula sam očima.

"Nego! O čem me trebaš obavjestiti? I baš me zanima s čim ti trebaš pomoć." Nasmješio se toliko široko da su me i njegovi zubi počeli osljepljivati.

"Dosta mi je ovog." Puknula sam te pokretom ruke se roleta stvorila na prozoru.

Sad smo bili u potpunoj tami. Odahnula sam u olakšanju i protrljala oči.

"Ah. Ovako je bolje." Odahnula sam i pogledala Život. "Da nastavi-što?"

Gledao me otvorenih usta. Kad sam ga pogledala se pribrao. "Uh ništa..samo ne vidim ništa."

"Šteta. Briga me. Da nastavim." Rekla sam brzo.

"Ja i Wen smo otkrile tko je kriv za propadanje duša." Započela sam.

"Stvarno?" Život je pitao šokiran. "Tko?"

"Zove se Lea. Ona isto ima nekakve moći. Kakve, neznam. Mogla je osjetiti našu prisutnost kad smo bile u njenom stanu ali nas nije ni vidjela ni čula."

"Zanimljivo." Rekao je i namjestio se u stolcu.

Kimnula sam. "Također sam nešto otkrila na popisu smrti. Svaka osoba s dušom koja propada je umrla prerano."

Životova faca je bila ista kao moja kad sam to otkrila.

Popisi smrti su kronološki poredani. Imam određen datum i vrijeme smrti za ljude koji se još nisu rodili. Tako to ide. No odjednom su se počeli datumi pojavljivati. Bilo je to malo teže za primjetiti zbog povećeg broja ljudi koji umru svaki dan. Zato mi je trebalo toliko vremena da to primjetim.

"Znači ona ubija ljude prerano i nešto radi s njihovim dušama?" Život je promumljao sam sebi. "Dobro..ali zašto bi to radila? Koja je korist od toga?"

"Neznam." Rekla sam nakon minute premišljanja. "Zato trebamo saznati koja je njena sposobnost. I kako je uopće to moguće."

"To ima smisla. Ali kako? Hm. Možda bi je mogli slijediti." Predložio je.

"To sam i ja mislila." Rekla sam. I jesam se toga dosjetila prije. Ali ona može osjetiti našu 'energiju' ili nešto pa neznam kako bi to ispalo.

Ali je uvjek možemo promatrati iz daljine. S dalekozorom ili nečim. Moram još pitati Wen o svemu tome. Nadam se da može propustiti još par dana u knjižnici da mi pomogne s ovim.

Ha. Naravno da može. Ja sam joj tehnički poslovođa.

"Rekla si još da trebaš moju pomoć s nečim?" Život me trgnuo iz misli. Kimnula sam.

"Neznam što da učinim kad je uhvatimo." Rekla sam. "Da je ubijem ili samo oduzmem dušu? Osobno ja bi išla s prvim izborom ali sam još odlučila pitati tebe."

Život je izgledao kao da se premišlja. Na kraju je dignuo ruke u znak predaje. "Ja se rađe nebih mješao u išta što se tiče smrti."

Kad je shvatio što je rekao nasmijao se na glas. "Ha. Smrti."

Da. Smješno.

"Nego." Život je pljesnuo rukama. "Ako je to sve ja bi želio svoj prozor natrag."

Napravila sam grimasu. "Stvarno trebaš preurediti."

Rolete su nestale te sam bila osljepljena svjetlom. Zatvorila sam oči jer su počele peći.

"Idem ja odavde prije nego izgorim." Rekla sam i nestala. Stvarno treba preurediti.

*****

"Wen!" Dozvala sam je i zalupila vrata od knjižnice. Tko god je bio u knjižnici je pauzirao s onim što radi i pogledao me.

Ja sam ih naravno ignorirala.

"Ovo je knjižnica!" Wen se stvorila pored mene i počela vikati-šaptati. "Jel možeš još glasnije?"

Okrenula sam očima. "Iskreno me nije briga. Nego trebam razgovarati s tobom o nečem."

Primila sam je za ruku te smo se obje stvorile u mom kutu.

"Nisi mogla hodati do tu?" Wen je promumljala i protrljala si ruku. Okrenula sam očima.

"Sjedni." Sofa se stvorila do nje te sam dobila dejavú od onda kada je Travis bio tu.

Trebala bi provjeriti kako je njemu u životu.

Wen je sjela i pogledala me. "Pričaj."

"Imam zadatak za tebe." Započela sam ozbiljno. "Trebam te da pratiš Leo. Iz daljine. Dan i noć."

"A što sa knjižnicom?" Wen je pitala zbunjeno. Odmahnula sam rukom.

"Već će se netko pobrinuti za to."

Wen je suzila oči na mene. "Bolje ti je da ne daš knjižnicu nekom drugom. Previše sam se mučila tu za to." Zaprijetila je.

"No smiri se. To je samo privremeno."

Wen je odahnula.

"Nego. Idemo na zadatak. Zašto je ja trebam pratiti?" Prekrižila je ruke i naslonila se u fotelju.

"Zato jer kad sam zadnji put provjerila ti si jedina koja znaš što se događa. Usto neda mi se ikom drugom objašnjavati." Slegnula sam ramenima.

Gledala je u mene par sekundi.

"Dobro." Pristala je.