Vidjeti mrtve |✓

7. dio

"Umm...što?" Čula sam zbunjen glas iza sebe no nisam se okrenula.

U par sekundi se moja koža problijedila kako sam poprimila netjelesan oblik. Čula sam kako je Travis napravio korak unatrag. Okrenula sam se na peti prema njemu. Izgledao je totalno zbunjen.

"Ovako." Rekla sam na što me pogledao u oči. "Tvoj zadatak je da pročrčkaš po svemu što god imaš od roditelja, bake, djeda, doslovno svakog tko ti je u rodu." Rekla sam i okrenula se prema Sakupljaču.

"A ti-"

"Čekaj čekaj čekaj." Travis me prekinuo te sam stisla zube u frustraciji. "Zadatak?"

Uzdahnula sam i ponovno se okrenula prema Travisu.

"Da. Zadatak. Imaš problem s tim?" Prosihtala sam te je on skočio prema natrag od tame koja se je širila od mene.

Nemam vremena za njegove gluposti. Dosta mi je vremena oduzeo od toga da sam bila primorana tu doći samo da doznam da je ovo skroz beskorisno.

"Da. Zadatak." Rekao je hrabro. "I da malo objasniš što se događa?" Pitao je i pogledao u Sakupljača. Sakupljač je gledao zbunjeno u njega.

"A što bi ja tebi trebala objasniti trenutno?" Pitala sam i napravila korak prema njemu. Mogla sam čuti ubrzano kucanje njegovog srca kako sam se približila.

Bio je uplašen. Dobro.

"Kako duša može..umrijeti?" Pitao je svejedno.

Pauzirala sam.

"To pokušavam saznati." Rekla sam otvorio je usta ali sam mu dala pogled. Sporo ih je zatvorio.

"Još nešto?" Rekla sam glasom koji nije ostavio mjesta za pitanja.

Nije pitao.

"Dobro." S time sam se okrenula prema Sakupljaču i nestala zajedno s njim.

*****

Stajala sam pokraj kreveta zajedno sa Wen, nevidljiva ljudskim očima, i gledala u nepomično tijelo. Pored njega je ležao stariji muškarac, te je držao za ruku. Spavao je.

"Što je ovo?" Upitala je Wen, očito ne očekujući odgovor. Zna da ni ja neznam ama baš ništa.

Neobična energija se širila iz mjesta gdje je nekoć kucalo živo srce. No bivala je sve slabija.

Jedina stvar koju smo uspjeli dokučiti jest da jednom kad prestane nema povratka. Duša nestane bez traga. Što se s njom desi nismo sigurni.

Najvjerojatnije ništa dobro.

"Što misliš?" Pitala me. Ja nisam skinula pogled sa preminule djevojke.

Gledala sam traluscentne valove nježno ljubičaste energije kako se doslovno slijevaju iz nje i padaju na tlo i-nestanu. Kao da ih je tlo upilo. Soba je mirišala na zvončiće.

Wen je skrenula pogled od mene nakon minute te ga vratila na djevojku.

"Pokušala sam istražiti." Započela je. "No sumnjam da znam išta više od tebe."

"Je li koja od duša već nestala?" Pitala sam. Odmahnula je glavom.

"Ne. Još. Ali su dvije blizu." Odgovorila je. Uzdahnula sam i okrenula se na peti izlazeći iz prostorije. Wen je krenula zamnom.

"To je jedina takva duša koju ste uspjeli pronaći?" Pitala sam.

"Da. Sa svima ostalima je sve normalno." Kimnula sam.

Nastavila sam hodati, prolazeći kroz ljude u hodnicima.

"No" započela je Wen:"Čini se kako se njihov broj povećava. Polako, ali sigurno."

"Mhm. Primjetila sam da ih sve češće pronalazimo." Rekla sam. "No dosta sada o tome. Pokušat ću pronaći nešto u onoj tvojoj knjižnici kasnije. Kad se vratiš u nju i ti napravi isto." Rekla sam i kimnula je.

"U redu. Ali imam pitanje. Nevezano za duše." Pogledala me.

"Pitaj."

"Sjećaš se kada si zadnji puta došla u knjižnicu zar ne? Tražila si-"

"Nešto o osobama koje mogu vidjeti duše. Da da znam." Prekinula sam je.

"Dobro. Nego, još mi nisi objasnila što je s time." Podigla je obrvu.

"Ne želim sada o tome." Rekla sam. "Pogotovo jer ni sama neznam sve što bi trebala." Kimnula je.

"Dobro. Ali ako što trebaš pitaj."

Nisam odgovorila nego sam nastavila prema prizemlju bolnice te prošla kroz zid van. Kada sam bila vani okrenula sam se prema Wen.

"Ti se vrati u knjižnicu. Ja moram ići." Te sam bez čekanja odgovora nestala.

******

Pojavila sam se u prašnjavoj prostoriji. Kroz prozor su prolazile sunčeve zrake i osvjetljavale krem zidove. Iako je bila prašnjava, soba je mirišala po cvjetnom osvježivaču zraka.

Okrenula sam se i počela hodati prema okviru sa slikama koji je visio na zidu. U ruci mi se pojavio crn pješćan sat.

"Još pet minuta." Promumljala sam.

Gledala sam slike na zidu. Bile su to slike djece. Dječak od jedanaest, djevojčica od pet i novorođenče. Unučad najvjerojatnije.

Pored okvira sa slikama su bili naljepljeni dječji crteži. Njih neću komentirati.

Uz uzdah sam se okrenula i podigla sat.

Dvije minute.

Polagano sam koračala prema krevetu. Pogledala sam preko njega na osobu koja je u njemu.

Stariji muškarac, osamdeset i devet godina. Žena mu preminula prije pet godina, odonda živi sam. Kćer mu dolazi u posjet jednom tjedno i svaki put ponese svoju djecu sa sobom, što objašnjava slike na zidu. I crteže.

Kako zadnje trunke pjeska padaju, tako se počinje nadzirati njegova duša koja se uzdiže.

U drugoj ruci mi se pojavi kosa.

Niti svjetlucaju svjetlo sivom bojom. Sat u ruci mi je nestao te sam zamahnula i prerezala konce. Duša se probudila i pala na tlo.

"Što? Agh." Progunđao je i ustao. "Ja stojim! Vidi čuda. Jel ovo san..?" Oduljio je zbunjen. Ispravio se i pogledao oko sebe.

Oči su mu pale na mene.

"Aha." Rekao je. "Pretpostavljam da si tu da me ubiješ? Oduzmeš dušu? Šta god već radiš?" Pitao je.

"Nope. Već napravljeno." Rekla sam. Pogledao me zbunjeno te su mu oči pale na krevet.

Usta su mu se otvorila. "Aha."

"Dap. Nego, imaš pitanja ili mogu ići?" Rekla sam i odmahnula rukom učinivši da kosa u mojim rukama nestane.

"Um..što sad?" Pitao je.

"To je na tebi da odlučiš. Sve ovisi o tvojoj posljenjoj želji ili ti zadatku." Rekla sam.

"Aha."

"Još nešto?" Pitala sam. Odmahnuo je glavom.

"Ne. Usto, imam osjećaj kao da ću se svakog trena probuditi." Nasmijao se naglas.

Nasmješila sam mu se. "Doviđenja."

I s time nestala.