11. dio

506 62 9
                                    

"Znači.." Travis je započeo polako. "Ti meni veliš da je moj pradjed imao iste sposobnosti kao i ja?"

Travis je šokiran. I više od toga. Nakon što sam mu sve prepričala stajao je tu pet minuta otvorenih usta kao riba. Komično stvarno. Zamislila sam muhu kako mu uljeće u usta te kako se zadušio zbog nje.

Ah. Mogu samo sanjati.

"Dap. Mislim da je to očito nakon što sam ti ponovila jednu te istu stvar posljednjih pola sata." Rekla sam ravno. Išao mi je već polako na živce. Ali kad mi nejde?

"Huh." Promumljao je i sjeo na krevet. Okrenula sam očima. "Ponašaš se kao da je ovo otkriće stoljeća ili nešto."

Dao mi je oštar pogled. "Oprosti ako sam šokiran. Nije kao da sam sad doznao nešto što mi je promjenilo čitav život."

"Jesi uvjek tako dramatičan ujutro?"

Odlučio je ne odgovoriti nego se samo bacio na krevet.

"Ako smo tu završili odlazim. Imam drugog posla." Rekla sam i nestala bez čekanja za odgovor.

Stvirila sam se ispred zgrade sa stanovima.

Dakle, Travisov pradjed je spomenuo nešto o tome kako je i njegova žena imala moći. To je naravno bila zanimljiva informacija. Ustvari toliko zanimljiva da sam odlučila malo istražiti po njenom obiteljskom stablu. I pronašla sam nešto zanimljivo.

Imala je sestru blizanku koja je imala iste moći poput nje. Nažalost koje su to moći mi je još nepoznato. Ali ću ubrzo saznati.

Trenutno se nalazim ispred zgrade u kojoj živi njena praukuna. Ako Travisove moći utječu na svaku treću generaciju pretpostavljam da njene rade isto.

Treptajem oka sam se našla u njenom stanu.

Čim sam se stvorila unutra bila sam pogođena neobičnim i vrlo neugodnim mirisom.

Laganim koracima sam počela razgledavati ignorirajući miris.

Prva stvar koju sam primjetila su biljke. Imala je prozore ispunjene polumrtvim biljkama. Preko prozora su bile spuštene rolete propuštajući jedva nešto svjetla unutra.

Nalazila sam se u dnevnom boravku.

Na sredini je bio malen drven stolić oko kojeg su dvije crne sofe.

Sve u svemu atmosfera je bila vrlo neugodna.

Odlučila sam dalje pogledati. Otišla sam van dnevnog boravka i ušla kroz prva vrata koja sam vidjela.

Njena spavaća soba.

Atmosfera je bila ista. Rolete gotovo potpuno spuštene, zrak užasno zagušljiv. S grimasom sam ušla. Imala je velik bračan krevet koji je bio uredno popravljen. Sa strane njega su bile dvije komode. Prišla sam jednoj od njih. Na njoj se nalazila poveća kutija.

Otvorila sam je i zavirila.

"Naušnice?" Obrve su mi se digle. Kutija je do vrha bila ispunjena svakakvim naušnicama.

Stresla sam glavom i vratila poklopac nazad na kutiju.

Izašla sam iz sobe.

Sljedeća su vrata vodila do kupaonice.

Svijeće. Svijeće raznih boja i oblika su bile posvuda. Po kadi, policama, doslovno posvuda.

"Wow."

Na sredini poda je bila jedna jedina svijeća koja je slabašno osvjetljavala inače potpuno mračan prostor. U zraku je bio slab miris dima.

"Ovdje stvarno nešto nije u redu." Promumljala sam i stresla glavom. Izašla sam iz kupaonice nazad do dnevnog boravka.

Pogledala sam oko boravka još jednom. Sve je bilo u savršenom redu. No zamjetila sam nešto iza jedne sofe.

Laganim koracima sam došetala do sofe i podigla papir s poda. Prazan. Okrenula sam papir i zbunjeno pogledala na ono što piše.

"27?" Promumljala sam na glas i još jednom pogledala na crveno napisan broj.

Što taj broj znači? I zašto je to bilo na podu?

Vratila sam papir gdje sam ga pronašla te otišla iz stana.

*********

"I?" Pitala sam i naslonila se u odvratno veselo obojan stolac.

"Ništa." Rekao je Život. "Osobe nemaju nikakve veze jedna s drugom."

Ostala sam zbunjena sjediti.

"A što s sakupljačima?" Pitao je Život.

"Ništa." Odgovorila sam ravno još u mislima. "Doslovno ništa. Nikakve veze."

Život se naslonio u svoj stolac kopirajući me. Tako smo ostali sjediti par minuta svali u svojim mislima.

Ja sam razmišljala o svom sjedećem potezu. Broj duša je već prevelik te je samo pitanje vremena kad će sljedeća se pojaviti. Odlučila sam da ću posjetiti duše i pokušati pronaći nešto. Nije moj najveći plan ali smo trenutno još na prvom koraku. I to me iritira.

"A što s ovim dečkom?" Prekinuo me iz misli Život. Pogledala sam ga.

"Travisom misliš?" Podigla sam obrvu. Zašto ga on sad zanima? "Što s njim?"

"Pronašla nešto? Vezano za njegovu situaciju?" Pitao je, znatiželja u glasu. Suzila sam oči na njega.

"Neznam zašto bi to tebe trebalo interesirati."

Podigao je obrve na moj odgovor. "Dobro onda." Rekao je iznenađen. "Ali ako ti treba pomoć za išta slobodno se javi."

Kimnula sam. "Naravno." Naravno.

S tim sam nestala iz njegova ureda.

Vidjeti mrtve |✓Onde histórias criam vida. Descubra agora