Ruski POLJUBAC #2 ✔️

35. Oprost

"Nikada nije kasno za ispraviti greške. Nikada nije kasno za tražiti oprost. Nikada nije kasno za iskrene osjećaje. Nikada nije kasno za pravu ljubav."

********************

Dani se vuku polako, puževim koracima, a moje je stanje sve gore i gore. Iznova se osjećam napušteno, ostavljena sama da se borim za sebe i dva nedužna bića.

Ne pomaže mi ništa, čak ni blistav osmjeh mog sina koji me netremice promatra sa suprotne strane stola.

- Mama?

- Ljubavi, pojedi do kraja, zakasniti ćeš u školu.

- Mogu li danas kod Kikija? - pita me, a usne čvrsto stisne, jer sigurno ponovno očekuje negativan odgovor i izliku kao prethodnih dana.

- Pričati ćemo nakon škole. - ustanem i odjurim u kupaonicu.

Naginjem se prema ogledalu i zurim u svoj odraz. Blijedo lice, podočnjaci, mutne oči, govore mi kako je krajnje vrijeme da se priberem. Ne mogu ovako dovijeka.

Dlanove položim na trbuh i duboko uzdahnem. Vrijeme je! Kimnem sama sebi, zatrepćem nekoliko puta da otjeram suze i izađem na hodnik.

Filip me već čeka, ali ne želi gledati u mene. I taj me njegov čin rasturio do kraja. Čučnem ispred njega, dlanovima obuhvatim njegovo ličace i šapnem.

- Obećavam ti, maleno moje, sve će biti dobro. Dok budeš u školi, nazvati ću Taru da te pokupi zajedno s Kikijem, a ja ću kasnije doći po tebe. Može?

Osmijeh mu se razlije licem i baci mi se u snažan zagrljaj.

- Hvala ti, mama.

Ne mogu mu odgovoriti ništa, jer postoji mogućnost da se rasplačem. Rado bih svoju emotivnu nestabilnost pripisala hormonima, ali jako dobro znam da je svaka ta suza isplakana zbog mog ljubavnog jada.

Ponadala sam se da ću Taru susresti ispred škole, ali uzalud. Dopratila sam sina do učionice, i taman kad sam se spremala otići, čula sam njegov tužan glasić.

- Nema Kikija.

- Možda samo kasne. - pokušam ga utješiti.

- Kiki nikad ne kasni. - ljutito mi odgovori i lijenim korakom krene ka svojoj klupi.

Još ga kratko promatram, pa teška srca pođem iz škole.

Desetak minuta kasnije, sjedim u automobilu na parkingu ispred ogromne zgrade. Ponovno sama.... Ali ipak hrabra, izađem iz auta i krenem po konačnu potvrdu.

********************

Sjećam se kad sam prvi put gledala u ultrazvuk svoje bebe, svog sina. Bila sam sretna, jako sretna. Ni u ludilu nisam pomišljala na pobačaj, iako sam bila jako mlada. Ali, lagala bih kad bih rekla da me nije bilo strah. Jeste, bila sam u panici da se nisam mogla pomaknuti s mjesta.

Tisuće mi se pitanja vrtjelo u glavi, i jedino mi je bilo bitno to što pokraj sebe imam svog muškarca, imam podršku.

Bila sam u zabludi. Ta je podrška trajala prekratko, ta je podrška bila samo prividna i nije mi donijela ništa dobro.