Ruski POLJUBAC #2 ✔️

23. Marko

"Vrijeme ne liječi rane. Ne... Vrijeme nas samo nauči kako živjeti s tim bolom i patnjom koju nosimo u sebi..."

***************************

Čitam, ako je potrebno i pet puta, svaki jebeni papir koji mi daju da potpišem. Ovo više nije zezancija, nije nešto na što treba sklapati oči. Uzelo je maha i bojim se da su Mauro i moj otac spremni na raznorazne prevare, kako bi ponovno prisvojili firmu. Zato samo čekam kada će mi donijeti na potpis nešto što će značiti moj kraj. Ali ja im to neću dozvoliti, isto kao što neću dozvoliti da manipuliraju sa mnom i mojim sinom.

Mauro se ni u jednom trenutku nije iskazao kao otac. Prema Filipu se odnosi kao prema poslu koji mora završiti, i to čim prije. S druge strane, ni Filip nema nikakvih osjećaja prema njemu. Kako bi i imao kad ga ne poznaje, a ovaj se niti ne trudi pokazati mu očinsku ljubav. Mom sam djetetu ja oduvijek i otac i majka, i ni u jednom trenutku nisam požalila zbog toga, niti sam poželjela drugačije. Što se mene tiče, tako će i ostati.

Ana je jučer najavila svoj odlazak, ostavlja Filipa i mene, uz obećanje da se vraća kroz koji dan. Iskreno, nisam joj povjerovala, ali tko bi je krivio. Ni sama ne bih na njenom mjestu izdržala dulje od jednog dana sa đavoljim poslanicima koji obitavaju u kućerini u kojoj je morala živjeti. Ne zamjeram joj ništa. Bila mi je spas onih prvih dana, bila je jedina osoba s kojom sam mogla razgovarati. Tjerala me da se pokrenem i poduzmem nešto, bila Filipov jedini drug, olakšavala mi i pomagala da se izborim za sebe.

Bojim se zbog svog sina. Kako će on prihvatiti njen odlazak i privikavati se na promjenu, na društvo moje bake, koja se ponudila da ga čuva dok sam ja na poslu. Još jedna u nizu okolnosti koja mi stvara nemir...

Okrenuta u crnoj, kožnatoj fotelji prema staklenoj stijeni kroz koju imam pogled na grad, promatram nervozne vozače, užurbane ljude koji jure k svom cilju. Sve mi djeluje tako hladno, sivo...

Mislim da od svog povratka nisam čula iskren smijeh, nisam srela simpatičnu osobu. Možda je problem u meni i stanju u kakvom se nalazim, no iz dana u dan žudim za nečim što će me makar malo oraspoložiti. Sve oko mene postaje ništa... A ja upadam u rutinu u kojoj svaki dan nalikuje prethodnom.

- Gospođo Tomas, imate li malo vremena?

Prestanem disati. Oči mi se stanu širiti, disanje ubrzavati i počinjem sve pliće grabiti zrak. Svaka mi je dlačica na tijelu naježena dok se okrećem u fotelji.

Kriste, sanjam li? Ispred mog stola, strogo poslovnog izgleda, stoji Marko Hodak. Poželim ga dodirnuti, uvjeriti se da ne haluciniram. Promatra me, rekla bih sa zanimanjem, ali ničime ne odaje onaj svoj prijašnji stav prema meni.

- Potreban mi je vaš potpis na dnu stranice. - prste je pritisnuo na papir koji je prethodno spustio na stol ispred sebe i blagim ga trzajem gurnuo prema meni.

- Marko... - njegovo mi je ime skliznulo s usana, unijelo nadu u duši i postepeno me opuštalo.

Zurila sam u njegovo lijepo lice, a suze su mi maglile vid. Sjećanja su mi navirala jedno za drugim. Poželjela sam svoju najbolju prijateljicu, poželjela sam Nelly, Robertu, ma i Sanju. Poželjela sam svih redom. Svih osim onog jednog... Njega nisam poželjela sada, jer njega želim svake sekunde i ne prestajem...

- Gospođo Tomas? - pogledom mi je govorio koliko je nestrpljiv i da samo čeka da izvršim svoju zadaću kako bi mogao napustiti moj ured.