Ruski POLJUBAC #2 ✔️

7. Prijatelj

"Ženi je potrebno zagrliti dušu, srce i snove. Ne samo tijelo. To može svatko."

*********************

Prije samo par sati, bila sam uvjerena da ću zaspati u trenu. Sada ležim u krevetu i piljim u strop. San me zaobilazi u širokom luku, a to mi samo zadaje dodatan nemir.

Otišao je kad je film završio. Ja radnju nisam pratila. Nisam se uspjela skoncentrirati na ništa, osim na njega.

Aleksandar je bio u mom stančiću. Na mome kauču. Kraj mene. Izašao je kroz vrata sa osmjehom na licu. Zaključala sam i ostala držati ruku na kvaki. Možda jer sam ga još uvijek osjetila. Bila sam sigurna da stoji s druge strane.

- Majo... - moje mi ime nikada nije zvučalo ljepše. - Sutra ja biram film.

Naslonila sam se na vrata i rukom prekrila usta da utišam svoj smijeh. Zamišljala sam onaj seksi cerek na njegovim usnama. Tek sam tada čula korake koji odlaze.

Doći će ponovno?
A ja sam ushićena kao malo dijete...

Jutro sam provela u istraživanju. I ništa nisam saznala. Na koliko god sam vrata pokucala, s koliko god ljudi pričala... Firma je moja. Novci su moji. I tu je kraj informacijama. Kao da tražim da mi otkriju vojnu tajnu. Iscrpljena od vrćenja u krug sjednem u kafić i nazovem Taru. Odzvoni do kraja, ali mi se ne javi.

Pokupim Filipa u školi i krenem doma kad mi mobitel zazvoni u džepu.

- Hej, draga. Na poslu sam. Nisam čula da si zvala.

Osjetim olakšanje kad čujem poznati glas.

- Oh, nisam htjela smetati. Samo me zanimalo ako si slobodna kasnije za kavu? - pozivam se sama k njoj, jer ne daj bože da ona poželi k meni u moj sirotinjski stančić.

Aleksa si pustila unutra. - podsjeti me moja podsvijest.

Zapravo pustila sam ga, jer sam u tom trenutku bila sigurna da ne bi odustao od svoje namjere. Ako sam u nešto naučila u vezi braće Klimov, to je da su uporni i tvrdoglavi. I ako je Aleksandar odlučio provesti večer sa mnom, to bi učinio na ovaj ili onaj način.

I na kraju krajeva, osjećala sam se divno i opušteno. A on kao da nije primjećivao okolinu. Ili se dobro trudio da ničime ne odaje koliko ga je šokiralo mjesto koje zovem dom.

- Naravno, dođite k nama kad želite. Ja sad krećem iz Studia.

Uz potvrdan odgovor poklopim. Sjednem na kauč i zagledam se u Filipa koji sjedi za malenim stolom i crta temperama dok ljulja nogicama naprijed natrag. Toplina mi zagrije srce. Odupirem se da ustanem i snažno ga zagrlim. Zato jer znam da je u svom oblačku sreće, dok kistom iscrtava bijelu površinu papira.

Otpuhnem, pa se oslonim odjednom svijesna onoga što radim. Do sada sam na druženje s Tarom gledala kao na razbibrigu i bijeg od stvarnosti. Odlazila sam k njoj kako bi se naša dječica zajedno igrala. A sada ništa od toga nije u mojoj podsvijesti. Ona vrišti samo jedno ime. Njegovo ime. I to je razlog mojih čestih posjeta Tari.

Čini li me to lošom osobom? To što sam sebi na prvom mjestu. Vjerujem da da, jer se ne osjećam potpuno. Ne osjećam se sretno. A najgore od svega, duboko u meni izvire strah kojeg ne mogu, niti znam opisati.

Prije no što sam pokucala na vrata Tarinog doma, unutra sam začula smijuljenje. Kristijan je otvorio vrata uz širok osmijeh kad je ugledao Filipa. Hodala sam iza dječaka prema kuhinji.

- Tara, Filip i ja idemo van. - Kiki poviče i u trku izlaze prema terasi.

- Hej, draga, stigla si. - Tara me ljubi u obraz.