Ruski POLJUBAC #2 ✔️

29. Preokret

''Ako snažno vjeruješ u nešto, onda se nemoj bojati boriti za to. Isprva će te ignorirati, doživjeti ćeš poneki neuspjeh, smijati će ti se, ali će ti i uzvratiti borbu... Na kraju... Ti pobjeđuješ i ti se smiješ...''

**********************

Moj otac, moja majka, moja sestra, koji ne zaslužuju da ih tako zovem, stoje ispred mene i nagovještavaju mi da povratka više nema. Moram učiniti onako kako oni kažu, pa šta god to značilo za mene.

- Samo će preko mene mrtvog, Klimovi dobiti moju firmu. - otac stisnutom šakom udari po površini stola. - Imam i ja svoje ljude i znam kakvi su im planovi. To se neće desiti, Majo.

Jebena ironija... Tjedan je dana ležao u bolnici, pušten na vlastitu odgovornost uz strogu preporuku da odmara i ne uznemiruje se, a on je već sljedećeg jutra u svojoj raskošnoj fotelji, za svojim radnim stolom. Kroji pravdu u svoju korist, još jednom mi dokazujući koliko je bezosjećajan.

- Pronašao sam osobu koja će spasiti firmu. - odaje mi informacije. - Današnjeg ćemo dana riješiti sve potrebno, kako bismo krenuli u novi početak. - cinično se osmjehne. - Mislili su da mene mogu prijeći. Zapamti, dušo, uvijek sam korak ispred. I prije nego se desio krah, pripremio sam asa iz rukava.

- Što ja moram učiniti? - pitam.

- Staviti svoj potpis tamo gdje je potrebno. - Marijana mi hladno odgovori.

- Zašto ovo činite? Zar ne bi svima bilo jednostavnije da Sapphyre DC preuzme vodstvo. Svi bi zadržali svoja radna mjesta. Misliš li ti uopće na sve zaposlene? - dreknem na oca. - Hoće li ih taj novi direktor zadržati?

- Iskreno, bitno mi je da ja ostanem u firmi koju sam gradio.

- Misliš dobio? - obrecnem se.

- Majo, ne izazivaj me.

- Ili šta? - zaurlam.

- Dao sam svoje najbolje godine ovoj firmi. Sve sam žrtvovao za posao.

- Istina. Žrtvovao si vlastito dijete, jedinog unuka.

Živci mi skaču u nebesa, predosjećaj koji imam ne govori mi ništa dobro. Možda jest sebično od mene, ali u ovom me trenutku ne zabrinjava ničija budućnost, osim budućnosti mog sina. Znam da moram odigrati pametno, proučiti svaki papir koji potpišem, iščitavati najsitnija slova, jer negdje, sigurna sam, postoji caka.

- Stišaj se. - majka me upozorava, oholo, uzdignute glave.

- Da vas pitam, gdje je Mauro? - odglumim svoj najslađi osmjeh.

- Kako to misliš? - Marijana se izbezumi. - U bolnici je.

- Ne, seko jedina, nije. A poprilično sam uvjerena da znate istinu, samo vam je očigledno bitniji on, nego ja. Žalosno. Jako žalosno, ali znate šta? To me više ne dira. Prestala sam mariti i tragati za nedostižnim. Kad kažem da ima Boga, vjerujte mi na riječ.

Marijana nelagodno premjesti nogu preko noge i okreće glavu u stranu, pa stane piljiti kroz prozor.

- Slobodna si. - otac mi rukom pokazuje da mogu ustati, izaći, nestati im iz vida, pa to i učinim.

- Nemoj slučajno zakasniti. Sastanak je u dva popodne. - mama mi dovikne.

- Zapamtila sam sve, baš kako priliči pravoj poslušnoj kćerkici.

Potrčim u svoj ured i odmah zovem Aleksa. Srce mi potone zajedno sa glasom sekretarice koja najavljuje da je korisnik nedostupan. Ne mogu u miru sjediti, vrpoljim se u stolici, potom ustanem i šećem po uredu gore, dolje, i opet i opet.