Ruski POLJUBAC #2 ✔️

9. Stan

"Ponekad nam nije potrebna zaštita... Potreban nam je čvrsto oslonac, osoba kojoj vjerujemo i koja je uz nas bez obzira... Onda možemo i sami sebe zaštititi..."

**********************

Koji je meni kurac? Koji je meni jebeni kurac?
U jednom trenutku sitna me brineta raspameti... U drugom je dovedem do orgazma koji ću više pamtiti ja, nego ona... U trećem gubim pamet skroz naskroz, spreman je ševiti dok ne umrem... A zatim s jebenom erekcijom šetam hodnikom i tražim glupu pizdu koja me prekinula u naumu... Eh, da sam ga uhvatio...

A onda... Obuzme me panika. Zbog nje. Nemam blagog pojma šta se dešava. Ne znam što mi je činiti. Držati je i tješiti? Ili krenuti u potragu za nekom nepoznatom osobom i istrenirati šake?

Maja ispusti tihi jecaj i posrne. Uhvatim je u zagrljaj. Fotografije koje je čvrsto stezala u šakama, sada su razbacane po podu. Zurim prema njima, vidim da su na fotografijama osobe, samo ne prepoznajem koje.
Ona me steže, tiho šmrca i stalno ponavlja jednu te istu rečenicu.

- Oni znaju gdje sam.

Osjećaji se u meni kovitlaju. Imam nevjerovatan poriv da pomognem ovoj djevojci, na bilo koji način. Odjednom mi više nije prioritet ni seks, ni strast među nama. Želim biti njen zaštitnik, osoba od povjerenja. I nisam siguran sviđa li mi se taj osjećaj.

Do prije par tjedana nisam ni znao da ta djevojka postoji, a sada želim biti onaj koji će je spasiti.

Zato se ponovno pitam... Koji je meni kurac?

Maja smiruje svoj tihi plač. Nježno se odmakne od mene i položi svoje sitne dlanove na moja prsa. Podigne pogled prema meni, i jebeš mi sve ako sada nisam prestao disati.

Ona ne želi da joj ja pomognem. Ona osjeća sram, izloženost. Neugodno joj je, jer sam prisustvovao njenom emotivnom slomu. U očima joj vidim i molbu da ne pitam ništa.

Kako, zaboga, da odem, a da ne znam šta se dešava? Zar bih mirno spavao? Sto mi se pitanja vrti glavom...

Je li Maja u opasnosti? Tko je to bio na vratima? Prati li je netko?

A onda shvatim da ja zapravo o Maji ne znam ništa. Kako i bih kad sam se vodio donjom glavom? Vidio sam u njoj zgodnu, mladu, seksi ženu koju sam želio zadovoljiti na sve moguće načine. U krevetu, naravno. Nikad se nisam pitao koja je njena priča. Tko je otac njenog djeteta? Od kud ona tu? Gdje joj je obitelj? Čini mi se kao da je posve sama i prepuštena sama sebi...

Škiljim prema njoj dok me odguruje od sebe i okreće mi leđa. Ramena joj se ponovno zatresu.

- Oprosti, Aleks... Samo, molim te, idi. Molim te. - tiho mi govori.

Podignem obrve u čudu. Majo, koji je pa tebi?

- Ne idem ja nikamo. - polako joj priđem i spustim ruke na njena ramena.

- Molim te. Samo odi. - odrješito mi naredi i pobjegne u sobu.

Gledam u zatvorena vrata. Je li ovo meni potrebno u životu? Nakon cijele sekunde razmišljanja shvatim da nije... Ali ne mogu otići. Jednostavno ne mogu.

Krajičkom oka spazim fotografije na podu. Kao da me zovu da ih pogledam. Sagnem se i dalje čekajući da Maja izađe iz sobe i pokupim sve i jednu sliku. Odšetam do kauča, sjednem i napokon ih pogledam.

Na njima je Maja. Na ulasku ili izlasku iz zgrade u kojoj je njen stan. Sama ili s malim Filipom. Na jednoj je slikana iz nevjerojatne blizine da izgleda kao da je fotograf stajao na metar od nje.

Oni znaju gdje sam...

Tko su to oni, Majo? Tko te to prati? Progoni li te netko iz prošlosti ili si zaglibila s nečim?
Na pamet mi padaju razno razna sranja... I ništa mi se ne uklapa u Majin profil.