I see you [završena]

Part 24: I loved you, I love you and I will!

Antonio's POV

Sjedim na barskoj stolici nekog amsterdamskog bara i ispijam prvu čašu Jack D-a. Još uvijek razmišljam o Sabrininim riječima.

"Ima pet godina." Rečenica je koja je zaposjela cijeli moj um. Suze su se slijevale niz moje obraze, ponovno i ponovno. Ne mogu prihvatiti to da je sretna s nekim drugim, da ima dijete s nekim drugim. Sve snove koje smo imali prije tako lagano je izbrisala.

FLASHBACK

"Sabrina?" Tiho zazovem njezino ime. Odsutno je gledala u zalazak sunca. "Mhm?" Tiho je promumljala. "Bi li se udala za mene?" U tom trenutku oči su joj se raširile i svu pažnju je fokusirala na mene. Nasmijem se na prizor. "Ne sada, ludo. U budućnosti." Kažem, a ona s olakšanjem odahne. Lagano me udari o rame.

"Budalo. Naravno da bi." Rekla je nasmijano. "Koliko bismo djece imali?" Upitam je ponovno, nakon što se vratila u prvi položaj. "Dvoje ili troje." Rekla je i poljubila me u kut usana. "A djevojčica ili dječak?" Upitam ju ponovno. Preokrene očima, pa odgovori. "Oboje." Rekla je i zadubljeno nastavila gledati zalazak.

"Kako bi se zvali?" Uporno sam postavljao pitanja. "Stvarno si naporan danas." Kaže kroz smijeh. Samo napravim puppy face, a ona odgovori. "Amber i Rocco." Kaže uz osmijeh. Nasmijem se, te u tišini nastavimo gledati izlazak.

END OF FLASHBACK

Amber. Ista je kao majka. Izvana snažna, hrabra, čvrsta i neustrašiva, a iznutra krhka, slaba i nemoćna. Ima dugu smeđu kosu kao majka, no ima plave oči. Sabrina ih nema, ona ima smeđe. Te oči odavale su hrabrost i prkos, podsjeća me na mene kada sam bio manji. Pa tako je!

Pet godina - dijete - Amber - nestanak - ona noć. Sve je počelo one noći. Sabrina je otišla zbog ... Amber!! AMBER JE MOJA KĆER??

Srce mi počne ubrzano lupati, a nalet adrenalina me podigne s ove neudobne barske stolice. Ostavim novce konobaru i izletim iz bara. Sjednem u auto i nagazim gas. Vozio sam neko vrijeme i tek onda se sjetio, pa ja ne znam njezinu adresu.

Odustanem od odlaska k njoj, za sada i vratim se kući. Nazovem Marca. "Marco trebam da hitno nađeš Sabrininu adresu. Imaš do sutra ujutro." Kažem i poklopim.

Mobitel bacim na garnituru i produžim do kuhinje. Izvadim bocu vode iz hladnjaka i vratim se u dnevni boravak.

*sljedeće jutro*

Sabrina's POV

Amber i ja pečemo kolače i zabavljamo se. Kućom sviraju naše omiljene pjesme.

"Baby, this is what you came for
Lightning strikes every time she moves
And everybody's watching her
But she's looking at you, oh, oh
You, oh, oh, you, oh, oh
You, oh, oh, you, oh, oh
You, oh, oh
Oh, oh

Lightning, this is what you came for
Lightning strikes every time she moves
And everybody's watching her
But she's looking at you, oh, oh
You, oh, oh, you, oh, oh
You, oh, oh, you, oh, oh
You, oh, oh
Oh, oh

You, oh, oh, you, oh, oh
You, oh, oh, you, oh, oh
You, oh, oh, you, oh, oh
Oh, oh..."

Naše pjevanje prekinulo je zvono mog telefona. "Molim?" Javim se. "Sabrina, moraš doći u tvrtku. Hitno je." Glas Dimitrija zvučao je vrlo zabrinuto. Poklopim, te ugasim muziku. "Amela?" Zazovem kućnu pomoćnicu. "Da, gospođice?" Pojavi se na vratima kuhinje. "Završi kolače s Amber i pripazi na nju, iskrsnulo je nešto u tvrtci." Kažem, te poljubim malu Amber u čelo. Ona mi se osmijehne, a ja potrčim u sobu. Obučem crne uske traperice, bijeli top i crnu bomber jaknu.

Uzmem mobitel, ključeve, novčanik i sunčane naočale. Kosu sam pustila da pada niz leđa. Spustim se u prizemlje, pozdravim se s Amelom i Amber, te otiđem do garaže.

*30 minuta kasnije*

"Kako misliš nestao je?? Dimitri, dala sam vam jedan jebeni zadatak da odradite u ova dva tjedna i niste ga obavili! On mora biti pronađen, ne zanima me kako, ali Dimitri naći ćeš ga. Ili ćeš snositi posljedice!" Izderem se na Dimitrija. "Aart, moj ured, odmah." Preko telefona javim tajnici da u moj ured pošalje Aarta.

Aart je moja desna ruka i poput starijeg brata mi je. Moja kontrola kada je ja nemam. Moja stijena kada je oluja u mojem životu. Moje Sunce među oblacima.

"Sab, što je?" Ležerno ušeta u moj ured. Uzme čašu vodke sa stolića i prinese je ustima. "Nestao je. Pobjegao im je." Bijesno izgovorim, te pogled s grada prebacim na njega. "Sab, smiri se. Znam da posljednjih pet godina pokušavaš ući njemu u trag. I da ti je taj tip bio jedini put prema njemu. Ali ne dopusti da izletiš van tračnica. Imaš Amber, ne možeš bezglavo hodati ulicama Amsterdama i ubijati ljude jer ti ne žele ili ne znaju reći gdje je." Reka je držeći ruku na mom ramenu. "Moj si heroj, Aart." Kažem i zagrlim ga. "Gospođice Sabrina, imate gosta." Moja tajnica je s druge strane vrata javljala da imam posjetioca. "Bolje da idem. Ajde sis, nemoj izgubit kontrolu." Rekao je i otisnuo mi je lagani poljubac na obraz. Okrenemo se i na vratima ugledam Antonia. Pozdravim se s Aartom i znala sam da ću sada objašnjavati mnogo toga.

"Bye, Ar." Kažem i Aart izađe. "Što hoćeš?" Upitam drsko i sjednem u svoju crnu kožnu stolicu. "Odgovore." Rekao je i progutala sam knedlu. "Pitaj." Odgovorim sasvim hladno iako su mi u želudcu bili čvorovi. "Amber je moja kćer? Zar ne?" Ostala sam šokirana. Samo sam ga gledala. Tišina je vladala uredom. "Sabrina? Amber je moja kćer, zar ne??" Upita malo glasnije.

"Da." Odgovorim sasvim tiho, ali on me ipak uspio čuti. "Zašto mi nisi rekla? Zašto si pobjegla? I to u Amsterdam? Na pet godina?" Hodao je po mom uredu i vikao. "Nisam htjela uništiti tvoj posao, znala sam da nisi za dijete. Ovdje sam imala osiguran posao i bila sam dovoljno daleko od tebe!" Izderem se na njega. "Nisam za dijete? Kako si to mogla zaključiti? Sabrina, prije sedam godina smo ležali i gledali zalazak. Pitao sam te bi li se udala za mene, koliko bismo djece imali i kako bi se zvali! Zar tada nisam sve rekao?" Razočarano upita. "Ti si mafijaš, nikada nebi imao vremena za dijete i mogao bi stradati." Rekla sam tiho. "Pa ti si mafijašica isto! I tebe je mogla izgubiti! Zašto radiš ovo? Ovo nisi ti!" Rekao je s nevjericom. "Ja više nisam ona Sabrina koju si znao. Uništio si je onog dana kada si mi rekao da me nikada nisi volio. Tada je ta Sabrina izblijedila." Rekla sam, a crte mržnje su se nazirale u mojim očima. "Lagao sam." Rekao je tiho i spuštene glave. "Što si?" Upitam zbunjeno. "Lagao sam ti tada. Htio sam te zaštititi, bila si u opasnosti. I sada si. Taj tip Anno koji vam je pobjegao, on je čovjek osobe koja mi je prijetila tvojim životom. Volio sam te, volim te i tako će ostati zauvijek." Rekao je i u potpunosti mi se približio. "Bio bih lud da sam bio s tobom, a da te nisam zavolio!" Rekao je i riječi ostale su bile suvišne.

Ćao ekipa! Evo mene nakon 100 godina! Nastavka stvarno nije dugo bilo i jako mi je žao. Imam tri vrlo jadne isprike:
1. Bila sam kod kumova tjedan dana i trajali su upisi i traju i dalje.
2. Inspiracije nemam.
3. Trenutačno sam na moru.

A ovo su razlozi zašto me nije bilo ovako dugo i stvarno mi je žao! Evo nije ništa specijalno, klišej je bolje rečeno, ali što mogu. Mašta je samo ovo napisala. Ne ide mi baš u zadnje vrijeme. Hvala svima koji još čitate ovo i VELIKO HVALA NA 1,58k PREGLEDA. Definitivno nisam ovo zaslužila i ne znam tko još ovo uopće čita. I definitivno ne vjerujem da smo pred krajem. Ali stvarno pred krajem. Kraj će vrlo brzo, još par nastavaka, epilog i zahvale autora. Nadam se da koji ste došli do ovdje, da ćete ostati do kraja. Hvala vam mnogo!

Vaša Maki💋💋