I see you [završena]

Part 22: More than you think...

*48 sati kasnije*

Već pola sata trčim iz sobe u kupaonicu i obratno. Povraćam. Mjesečnica kasni. Slaba sam. Pretpostavljam što je, ali ne želim vjerovati.

Umijem se i vratim se u sobu. Iz ormara izvadila sam crne traperice, sivu majicu s nekim natpisom, kožnu jaknu i crne starke.

Uzmem mobitel i ključeve, te izađem iz kuće. Sjela sam u auto i uputila se u smjeru Racheline kuće. Ako već ovo moram podnositi, ne želim biti sama u tome.

Vozila sam se dvadeset minuta i ubrzo se pojavila ispred sive dvokatnice. Kapija se otvorila, te sam ušla i pozvonila na vrata.

"Evo me." Čujem dobro poznat ženski glas i odbijanje tenisica. "Sabrina?" Iznenađeno me pogledala. "Ovaj, znam da me vjerojatno ne želiš vidjeti, ali možemo li razgovarati? Stvarno te trebam!" Kažem i spustim glavu. Očekivala sam da će se izderati na mene, ali me ipak zagrlila. "Naravno. Uđi."

Ušle smo u kuću i otišle do njezinog ureda. "Reci." Kaže i pokaže mi rukom da sjednem. "Pa, ovaj, prvo ti se želim ispričati. Znam da sam bila grozna prema svima vama i nisam vam dala objašnjenje, a samo ste htjeli biti uz mene. Znam da nisam zaslužila oprost, ali molim te ne ostavljaj me samu. Stvarno te trebam." Kažem tužno. "Ja tebe nikada u životu nebi mogla ostaviti. Ti si mi sve, tebe ću uvijek voljeti najviše. Ti si mi sestra, majka, prijateljica i najveća potpora. Nećeš me nikada izgubiti."

Kaže i zagrli me. "A sad, reci što se događa?" Upitala me znatiželjno. "Ovaj, ja, uffff, ne znam kako da to kažem, ja, ovaj, khmmmm, ma..... trudna sam."  Kažem i pogledam ju. Bila je šokirana. "Ali, ne želim da itko zna. Stoga, bez dernjave." Kažem i podignem prst upozoravajući ju.

"Tko je otac?" Upita me kada se uspije smiriti. Šutim kao zalivena. "Tony?" Pogleda me s podignutom obrvom. Odmahnem glavom. "Antonio?" Odmah sam pognula glavu i sva se posramila. Raširila je oči. "Kako? Kada? I gdje?" Upitala je bezbroj pitanja. "Objasnim sve. Ideš sa mnom ginekologu." Kažem i povučem ju za sobom.

*2 sata kasnije*

"Sabrina, moraš mu reći. Ovo je dokaz da ste si suđeni! Ovo se nije dogodilo jer ste bili pijani, ovo se dogodilo jer se volite i trebate. Daj shvati više, ženo!" Vikala je Rachel dok je hodala dnevnim boravkom moje kuće. "Ne mogu. Ne želim. Molim te, nemoj nikome reći. Nitko ne smije znati. Reći ću kada budem spremna!" Kažem i uzrujano sjednem na kauč.

"Što ćeš sada?" Upitala me Rachel i sjela je do mene. "Odlazim." Kažem tiho, očekujući njezinu reakciju. "Molim???" Izdere se. "Ne. Kukavica si. Samo bježiš." Kaže ljuto. "Rachel, shvati i ti mene. Trebam mir, ne želim dijete rodit u opasnosti. Ja sam to što jesam, to ne mogu promijeniti, ali mogu promijeniti budućnost vlastitiog dijeteta!"

Kažem i pogledam ju tužnim pogledom.
"Kamo ćeš? Koliko dugo te neće biti?"

Upita me pomalo tužna Rachel. "Amsterdam. Ne znam, neodređeni period. Može biti nekoliko mjeseci ili nekoliko godina. Ne znam. Javljat ću ti se povremeno. Ali, molim te, neka nitko ne sazna! Znat će kad za to dođe vrijeme. Uredu?" Upitam je nadajući se da se neće izlajati.

"Nedostajat ćeš mi. Javljat ćeš mi se jedanput tjedno, najmanje!" Kaže i strogo podigne prst u zrak. Samo se nasmijem. "Trebaš pomoć oko pakiranja?" Kimnem glavom.

*sljedeće jutro*

Odlazak. Najteža stvar koju čovjek, vjerojatno, mora napraviti. Jedno je kada odlaziš i znaš da ćeš se vratiti za koji dan, ali drugo je kada odlaziš, a znaš da će dan tvog povratka biti daleko ili nikada. Najgore od svega je to što ne možeš pozdraviti voljene, ako odlaziš bez pozdrava. Napišeš pismo. Ali, ima li to pismo svrhu? Hoće li pokriti čežnju? To je običan komad papira, na čiju površinu su zabilježene riječi žene koja mnogo pati, koju bol trga, koju bijes razara, kojom ljutnja prevladava. Žena koja je htjela biti voljena, osjećati se sigurno u njegovom zagrljaju, sada odlazi polomljenih krila. Nije to zaslužila, ali šutke je to podnijela. Nije imala izbora. Mogla se ubiti, zar ne? Ali, nije mogla. Nije mogla jer je znala, znala je da negdje na svijetu postoji osoba kojoj je stalo do nje, znala je da postoji osoba zbog koje mora da živi.

Iako je bila uvjerena da nikome nije stalo do nje, imala je manju grupu ljudi kojima je stalo, koji su je štitili i podržavali. A, sada, ona ih napušta. Želi svome djetetu pružiti sve što nije imala. Iako je znala da će ju posao pratiti i u Amsterdam, Los Angeles, Moskvu ili gdje god da ide, htjela je biti daleko od njega. Nije bila spremna reći istinu. Trebala je smoći snage da krene dalje i da napokon bude spremna svima reći sve i svima zadati završni udarac, koji su je povrijedili.

Iako nije bila sama u ovome, osjećala se tako. Okružena ljudima, a ipak sama. Od mirne djevojke bez ikoga, do opake djevojke sa svima, ali opet bez svakoga.

Čudna je njezina priča. Njezin put kojim je hodila i hoda, nije nimalo ravan. Naprotiv, sav je grbav, trnovit, opasan i bezosjećajan.
Netko bi pomislio da zapravo opisujemo nju, no zapravo, opisujemo masku.

Svatko ima svoju masku, netko ju skine na kraju kada se zastori navuku, kada ih nitko ne vidi, a netko kada više ne može izdržati. Godinama je glumila hraborst i jakost, a sve što je osjećala bili su slabost i strah. Gluma se nekome isplati, a nekome ne. U njezinom slučaju oboje je.

Amigaaaaas. Helouuuuuu.... New part is here! So do you like it?? Kako ste? Kako vam se dopada nastavak? Što mislite što će biti sa Sabrinom, djetetom, Antoniem i ostalima? Koja je njihova sudbina? Zašto ovo pisamce na kraju? Što nas dalje čeka?

Bezbroj pitanja, a samo jedan odgovor. Čitaj dalje. Hahahhaha.... pa d vas upozorim, svakim nastavkom smo sve bliže kraju. Teško mi sve ovo pada, jer po prvi put ću knjigu završiti kako treba, završit ću započeto, završit ću onako kako sam zamišljala. Presretna sam što ova knjiga ima takav uspijeh, iako smatram da ga ne zalužuje.

Kraj godine je svakim satom sve bliže. Danas je utorak, 13.6., a sutra je 14.6. - zadnji dan škole. Većina vas se veseli, pa tako i ja, jer je kraj mukama, ali meni će ove godine biti posebno teško završiti i izaći iz škole. Kraj svega je, kraj osnovne. Idemo u nova iskustva, za koja se nadam, da će donijeti više inspiracije.

P.S. sorry na greškama jer ih sigurno ima!

Voli vas vaša, Maki💋💋