Ruski POLJUBAC #2 ✔️

1. Na prvi pogled

"Pomiriš se... Kreneš dalje... Prihvatiš sve... I onda se svemir uroti protiv tebe. Prodrma te eksplozivnom jačinom i vrati u vrtlog..."

****************

Teško mi je nakon svega otvoriti se pred ljudima. Pogotovo nepoznatima. Teško mi je uklopiti se s nekim. Biti kraj nekoga.

Naučila sam se na samoću. Gurala sam dan po dan. Nekada vesela djevojka, s hrpom prijatelja, sada sam prepuštena sama sebi.

Dišem punim plućima samo zbog svog malenog cvjetića. On je moja snaga. Zbog njega sam žrtvovala sve ostalo. I nikada neću požaliti, jer kada me pogleda svojim plavim okicama, znam da sam ispravno učinila što sam ga zadržala.

Trgnem se na zvuk mobitela.

- Halo, Majo, Tara je. Ako imaš vremena dopelji Filipa k nama. Kristijanu je jako dosadno. - čujem ugodan glas.

- Ovaj, ne znam, možda. - petljam bez veze.

- Želiš li da ja dođem po njega?

- Ne, u redu je. Krenuti ćemo za par minuta. - odgovorim joj.

Jer, kako da je pozovem u svoj dom. Moj je cijeli stan veličine njenog dnevnog boravka. Osjećam se toliko obično i sitno kraj nje. Ne izgleda mi kao osoba koja bi me zbog toga drugačije gledala, ali ja sam previše zatvorena u sebe da bih dopustila nekome da mi se previše približi.

Iako, Tara me osvojila u startu. Predivan osmjeh, pozitivna energija... Zavidjela sam joj. Jako. Željela sam biti kao ona.

Pristala sam na njen poziv na kavu, samo zbog divljenja prema toj divnoj auri koja ju je okruživala.

Znala sam da me ona nikada ne bi mogla povrijediti. Jednostavno nije moguće. I iznenadilo me moje zanimanje da provirim u njen život.

Konačno sam se opustila i definitivno rastopila kad me upoznala sa svojom djevojčicom. Uzela mi je srce u trenutku kad me zagrlila svojim malenim rukicama. Vratila me u prošlost, kad je moj Filip bio njenih godina. Ganula me do suza.

Pogledala sam u Taru i pratila njen pogled.

I tada je vrijeme stalo. Svijet se zaustavio. Treptala sam prizivajući se svijesti. Sanjam li ili je ovo stvarnost?

- Tko je to, jebo te? - nisam ni svjesna da sam opsovala na glas.

Tara se nasmije. Usta su mi odjednom suha. Gledam u savršenstvo muškog roda. Kao da me namjerno izaziva. Podiže majicu otkrivajući zamamno tijelo. Kreće se, dajući do znanja da se odlično osjeća u svojoj koži. Kako i ne bi. On je grijeh. Slatki grijeh za moje oči.

- To ti je, draga moja, Aleksandar. - Tara mi govori kroz smijeh

Aleksandar. Aleksandar. Aleksandar.

Mogu u glavi ponoviti to ime tisuću puta i mislim da mi neće dosaditi.

- Aleksandar... - skotrlja se uz uzdah s mojih usana.

Predivno zvuči. Baš mu pristaje.

Zbunjena sam do zaprepaštenja, pa nižem pitanje za pitanjem i upijam svaku riječ koju mi Tara govori.

Brat. Rusija. Andrej. Naše godište. Ma, upijam kao spužva.

Kao da će mi ikada koristiti te informacije...

Nikad u životu nisam vidjela tako lijepog muškarca. Mislim u sebi, pa to isto ponovim na glas.

- Želiš li ga upoznati? - Tara pridobije svu moju pažnju.

- Ne. Ne sad!

Jer ne želim. Ne mogu. U običnoj sam trenirci. Nenašminkana. Ne želim takva pred njega. I dok se ja borim u sebi, Tara je već na nogama i zove ga.

Mislila sam da sam već u ekstazi, ali kad začujem njegov glas, trnci mi prođu čitavim tijelom.

Usmjerena samo na njega i uopće ne obraćam pažnju na Tarinu uznemirenost. Vodi djecu u kuću i panično im objašnjava da ne izlaze.

Stotinu mi je upitnika iznad glave...

Ovo se divno stvorenje smjesti ispred mene i ponovno podigne majicu, pa rukom prelazi preko trbušnjaka.

Ja to želim raditi! Dozvoli mi!

Da je prošao još koji trenutak, sline bi mi procurile iz usta.

- Baš sam nekulturan. Aleksandar. - pruža mi ruku

Prihvatim je, a samo mi tim jednim dodirom raspali sva čula. Mucam. Sramotim se. Znala sam da ovo nije dobra ideja.

Šest godina nisam bila s muškarcem. Šest godina me nitko nije privukao. Nikad se ovako nisam osjećala. Osjećam se kao na autopilotu, kao jebeni robot. Potrebno mi je puno duže nego inače da se priberem nakon šoka. Jer ovo je za mene šok. Ali dobrodošao.

Tara ode Aleksandru po kavu. Pratim je, jer se bojim pogledati u njegovom smjeru. Ali popustim. Besramno ga odmjeravam i uživam u pogledu. Ne mogu prestati. Jače je od mene.

- Pa, Majo... Sviđa li ti se to što vidiš? - zavodničkim mi se osmjehom obrati i podiže obrve gore, dolje.

Zagrcnem se. Jebem ti, baš je izravan. I samodopadan. Svijestan je svog izgleda. Bravo za njega.

- Pa, onako. Vidjela sam i bolje. - odgovorim mu čim se priberem.

- A probala? - suzi oči, pa me proučava.

Odmahnem glavom, jer drugačije ne znam reagirati.

- O, pa slatkice, danas je tvoj sretan dan!