Trideset i pet

1.5K 133 30
                                    

~Trideset i pet~

Zagrcnula sam se pljuvačkom i počela nekontrolirano kašljati. U plućima mi je užasno žarilo i nikako nisam mogla doći do zraka. Postat ću čovjek? Nema šanse! Tek sam se naviknula na nadnaravnost. Odjednom sam ispred sebe ugledala ruku koja mi je pružala čašu vode. Zgrabila sam čašu i hlapljivo ispila do zadnje kapljice.

"Hvala", promrmljala sam savivši ruke i laktovima se naslonivši na koljena.

Zavladala je tišina, a meni je bilo užasno neugodno.

"Onda bi vjerovatno trebali krenuti", predložio je moj otac i počešao se po zatiljku. Podignula sam pogled prema njemu koji meje tužno gledao.

"Pany, žao mi je što te nismo mogli zaštititi", majka je nježno položila svoj dlan na moj. Ugodna, poznata toplina se proširila mojim tijelom nasvijesno me opuštajući. Uzdahnula sam zabacivši glavu na naslon trosjeda. Kvragu, uvijek se sve meni događa! Ali, zašto ja? Zašto sam baš ja trebala postati Nadnaravna? Zašto sam baš ja trebala nasjesti na varku Black Beauty? Zašto sam, kvragu, vjerovala Callu?!

"Definitivno bismo trebali krenuti," klimnula je Rochell, "nemamo još puno vremena."

Iznervirano sam ustala i odmarširala na gornji kat prema svojoj sobi. Iza sebe sam začula glasove koji me dozivaju, ali nisam se obazirala. Ušla sam u sobu snažno zalupivši vratima i bacila se na krevet. Legla sam u obrnuti položaj, tako da mi je glava bila na mjestu gdje bi trebali biti noge. Sunce je polako počelo zalaziti i kroz otvoren prozor su do mene dopirale posljednje zrake lijeno se prelijevajući po mom licu. Duboko sam disala ne bili se smirila. Udahnula sam svježi miris zraka pomiješanog s omekšivaćem rublja. Bože, kako je sve zamršeno. Toliko pitanja, a ni na jedno ne znam odgovor. Da mi je netko prije dvije godine rekao da ću postati Nadnaravna i da ću upasti u ovaj zamršeni krug koji nikada ne prestaje, ne bih mu vjerovala. Nikada ne bih ni pomislila da su Rochelle i Mason brat i sestra. Uopće si nisu nalik. Osobnost im je čista suprotnost, a i po izgledu se razlikuju.

Iz razmišljanja me prenulo tiho kucanje na vratima. Nagnula sam glavu preko ruba kreveta te tako do dobivši naopak pogled na Masona koji je provirio u sobu. Nasmiješio se i ušao lagano zatvorivši vrata. Pratila sam ga pogledom sve dok se nije udobno smjestio odmah do mene. Nekoliko minuta smo ležali u tišini i nitko nije progovorio. Trenutno nisam razmišljala ni o čemu, što je bilo olakšavajuće s obzirom da mi je koji trenutak prije glava pucala od pitanja. Ali gorko sam htjela znati o čemu Mason razmišlja. Djelovao je tako smireno i kao da ga ništa ne muči, ali znala sam da to nije baš tako.

"Sviđa li ti se ono što vidiš?" upitao je Mason i vragolasto se nasmiješio. Gledao je u mene, a ja sam tek sada shvatila da buljim u njega. Krv mi je jurnula u obraze i brzo sam skrenula pogled. Kvragu, nadam se da nije vidio koliko sam se zacrvenila. Začula sam njegov smijeh, a nedugo zatim i njegov topao dlan koji nježno okreće moju glavu k njemu. Pogledi su nam se susreli, a mene je obuzeo nekakav čudan osjćaj u trbuhu. Možda je od gladi.

Mason se nježno nasmiješio zureći u moje oči. "I ti i ja znamo da nije od gladi."

Lijeno sam se nasmiješila, ali tek mi je sljedeći trenutak do mozga došlo što je rekao. Kako...

"Stalno zaboravljaš da imam moć čitanja misli." vragolasto se nasmiješio približivši svoje lice mom.

Naglo sam se odmaknula. "Ali to ti ne daje pravo da mi kopaš po mislima." iznervirano sam okrenula glavu prema prozoru. Već je pao mrak? Ali nije prošlo ni deset minuta.

School for SupernaturalsWhere stories live. Discover now