School for Supernaturals

Sedam

~Sedam~

Flashback

"Zar mi ni nakon toliko godina ne možeš oprostiti? Koliko god se trudio, iznova i iznova, ti nikako ne popuštaš? Znam da sam pogriješio i znam da sam te povrijedio, ali molim te, preklinjem te, oprosti mi. Nikad nisam znao što sljedeće trebam napraviti, a ti si uvijek bila uz mene. Hvala ti! Za sve. I ako doneseš suprotnu odluku poštivat ću je jer ti si jedina osoba koja zaslužuje poštovanje. Volim te i uvijek sam te volio. Zauvijek..."

The end of flashback

Alarm. Prokleti iritirajući alarm. To je jedina stvar za koju sa sigurnošću znam da je mrzim iz dna duše. Podignula sam se u sjedeći položaj i rukama protrljala oči. Vani je bilo oblačno i puhao je vjetar. Odlično vrijeme za izležavanje, a ja moram učiti. Krasno! Ustala sam i obukla jednostavnu trenerku i tenisice. Tiho sam otvorila vrata spavaće sobe i izvirila van. Bilo je jako tiho pa sam pretpostavila da nema nikoga.
Krenila sam prema kuhinji na doručak. Stric me čekao za postavljenim stolom.
"Pany, dobro jutro! Jesi li se naspavala?" Upitao me stric uzimajući kavu i kekse.
"Moglo bi se tako reći." Tiho sam rekla jer mi je glas još bio grub. Sjela sam za stol i krenila s jelom.
"Dobro. Danas krećemo s učenjem. Tvoj dnevni raspored ću ti ostaviti na radnom stolu. Budi spremna za pola sata." Odvrati on i otiđe iz kuće. Možda je išao na jutarnju tjelovježbu. Nasmijala me i sama pomosao na to. Završila sam s doručkom i krenila u razgledavanje. Stričeva kuća je ogromna. Oduvijek su me plašile glomazne kuće, no ova je bila drugačija. Zračila je toplinom i udobnošću. Vjerojatno zato što sam napokon bila sa svojom vrstom. Došla sam do knjižnice koju ću od sada zaobilaziti u širokom luku. Jedina pozitivna strana knjižnice koju sam do sada zapazila jest da je tiha, a ja volim tišinu. Zavirila sam u nju i ne zapazivši nikoga zatvorila vrata i izašla van. Trenutno mi se nije stalo sama.
Vani je bilo ugodno. Vjetar mi je mrsio i uvijao kosu, a nebo se igralo bojama. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam potpuni spokoj. Došla sam do mjesta na kojem sam srela vile. Nije ih bilo.
"One ne izlaze uvijek na površinu. Samo jednom mjesečno za vrijeme mladog mjeseca." Začula sam Ninin glas iza sebe.
"Molim?" Zbunjeno sam zapitala.
"Vile. Ne izlaze uvijek na površinu." Odvratila je s kolutanjem očima."To bi već trebala znati." Pogledala me prodornim pogledom.
"Oh, oprosti. Nisam znala. Nego... jesi li možda vidjela svoga oca?" Nisam se željela svađati, ali njoj je očito to bila namjera.
"Slušaj! Njih si prevarila, ali mene nećeš. Znam jako dobro kakva si. Znam za sve tvoje naume." Drsko mi je odvratila i jedva primjetno suzila oči.
"Moji naumi? O čemu ti pričaš?" Ustuknula sam i zbunjeno je pogledala. Moji naumi?
"O, znaš ti! Znaš ti jako dobro! A sada bi bilo dosta. Ostali će se zabrinuti gdje smo tako dugo. Kreni!" Rukom mi je pokazala da ju slijedim. Nesigurno sam pošla za njom. Istina da baš i nismo dobro krenile, ali to nije razlog da me optužuje za nešto za što nemam ni pojma što je.
Nakon krećeg hodanja došle smo na malenu čistinu gdje su nas čekali ostali. Do Marca je stajao jaguar kojeg nikad prije nisam vidjela.
"Pany, Nina! Stigle ste. Sada napokon možemo početi." Rekao je stric i pljesnio rukama. Krišom sam pogledala Ninu kojoj su samo nedostajale munje iznad glave da bi slika bila potpuna.
"Pany, ovo je Daniel Callahan. On će ti pomoći pri učenju osnovnih stvari." Rekao je Marco i rukom pokazao na jaguara koji se odmah transformirao.
Zastao mi je dah. Smirujuće plave oči su me duboko gledale. Nisam mogla skrenuti pogled. Bio je moje visine i prezgodan. Imao je zamršenu plavu kosu i pravilne crte lica. Kada je vidio da ga promatram malo duže nego što bi ga trebala promatrati, desni kut usana mu se lagano izvio prema gore. Pružio mi je ruku, a ja sam je prihvatila i molila Boga da ne primjeti koliko je znojna.
"Daniel Callahar, za tebe samo Call." Rekao je ugodnim dubokim glasom.
"Pany. Samo Pany." Glupavo sam odgovorila na što mu se ponovno desni kut usana uvio prema gore. Odavno nisam imala ovakvih neugodnjaka. Mogao si mi reći da ćemo imati goste! Ljepše bi se odukla! Telepatski sam rekla stricu na što su se on i Marco nasmijali.
"Vrijeme je da krenemo. Pany, koliko si knjiga od jučer pročitala?" Upitao me stric dok je spajao prste.
"Ti to ozbiljno? Koliko knjiga? Pa, tek sam na prvom poglavlju." On stvarno misli da sam ja ljubiteljica knjiga!?!
"Ma daj Pany! S razlogom sam ti dao te knjige da ih pročitaš." Odvrati on vidno ljut. Što je toliko bitno u tim knjigama?
"Oprosti, ali ja stvarno nisam tip za čitanje, i jako su debele i dosadne..." Rekla sam slježući ramenima. Nikada nisam bila tip za čitanje niti to planiram biti.
"Dobro onda. Morat ćemo odmah prijeći na obranu." Stric frustrirano uzdahne i objasni mi pravila. Uglavnom, obrana je jedan od glavnih predmeta u Školi za Nadnaravne. Ondje se uče borbe i razne obrane od zlih bića. U obrani također učimo tradicionalne borbene igre kao što su Utrke orlova ili Mačje face. Nazivi su preglupi. Obranu imamo skoro svaki dan. Inače sam dobra u tjelesnom, ali nisam baš sigurna da je to isto.
"Pany, tvoj je zadatak srušiti Calla kako god ti misliš da je najbolje." Stric i ostali stanu u stranu, a Call stane nasuprot mene. Ok, ovo će biti neugodno...
Zaletim se na njega s namjerom da ga silinom udarca srušim, a on to spretno dočeka. Izmakne se, uhvati me za majicu na leđima i baci me preko svoje noge, a ja tresnem leđima na zemlju. Pomislim da ne može gore kada mi on još koljenom prignječi prsa i izbije mi zrak iz pluća, a podlakticu mi prisloni na grlo što bi me vjerojatno trebalo ugušiti. Digne se s mene i pomogne mi da ustanem.
"Vidiš Pany, on je to očekivao. To je klasični napad kojim se služe neobrazovani. Call već duže godina pohađa Školu za Nadnaravne. Ovo je bila obrana broj 19 i ona pripada slabijoj kategoriji." Stric mi kao i uvijek održi maleno predavanje. Do sada sam shvatila da voli filozofirati kao i moj otac.
"Pa mogao si mi i prije reći da ne koristim taj napad." Pogledam ga ljutitim pogledom i progunđam. No na to se on samo nasmije.
"Sarkazam je prisutan. S tobom je sve u redu." Na to se svi nasmiju, a Callov pogled pronađe put do moga.

___________________________________

Jako mi je žao što ste ovako dugo čekali novi nastavak. Stvarno nisam imala vremena. Bilo bi mi drago da ostavite kom i vote.
Što mislite o Danielu Callaharu?
I dajte ljudi, molim vas! Jako se trudim oko ove priče i stvarno bi bilo fer i od vas da se malo potrudite! Molim vas glasajte i čitajte, i recite svojim prijateljima za priču, molim vas. Hvala unaprijed.
Love u, ADSTRA♥