MRTAV ILI ŽIV

2.9K 212 18
                                    

Nemoguće.
Presto je da diše. Suze su počele još više da mi naviru na oči.

" Eliotee, nee" vrisnula sam.

Spustila sam ga,a krv mu je još išla na usta. Imao je unitrašnje krvarenje.q Stavila sam mu ruku na obraz. Približila sam mu se i spustila svoje usne na njegove, bile su tako hladne, ali sam osetima da me nešto na sekund pecnulo. Počela sam da osećam slan ukus svojih suza.

" Molim te, otvori oči. Pogledaj me. Reci nešto" nisam mogla da se smirim.

Liam me je uhvatio i podigao "Princezo, bolje da vas odvedem kući"

Otimala sam se " Ne, ne želim kući. Pusti me" vrištala sam.

Naglo me je okrenuo, i gledao pravo u oči " Smiri se".
Nakon toga je usledila tama. Osećala sam se nekako slobodno.

* * *

Naglo skačem iz sna. Šta se dešilo? Gde sam ja? Ovo je moja soba. Više nisam u palati.
Eliot. Ne. Zašto su me vratili ovde? Šta je bilo sa Eliotom? On, on je, prestao da diše. Ne želim da verujem da je mrtav. Počela sam da plačem, vratila sam se nazad u krevet i plakala.
Volela bih da znam da li je živ. Od nervoze sam grizla usnu. Ako je umro onda su me doveli ovde da ga ne bih videla, ali ja želim da ga vidim.
Možda sam mogla da mu pomognem, kraljica ima isceliteljske moći, a šta ako ih imam i ja? Ako je to istna i ako je on umro. Kriviću je za njegovu smrt i ako sam ja mogla da ga spasim. Rekla je da više ne može da koristi isceliteljske moću.
Srce je opet počelo da me steže. Sada je slomljeno, puno tuge i bola. Više ga nikada neću videti.
Pogledala sam kroz prozor, svanulo je.
Uzela sam telefon sa stola i pogledala na sat, bilo je dvanaest sati.
Zar sam toliko dugo spavala.
Sutra je škola, Eliot će se sigurno pojaviti. Moram verovati.

" Dušo, da li si dobro?" rekla je mama sa druge strane vrata

" Dobro sam" uspela sam da izgovorim mirnim glasom

" Da li si za doručak?" upitala je

" Ne hvala. Nisam gladna."

" Uredu" koraci u se udaljavali

Pokrila sam se i ušuškala u nadi da ću uspeti ponovo da zaspim, ali sam odjednom osetila jak vetar.

" Princezo, da li si dobro?"

Ustala sam sa kreveta i videla Dereka kako stoji kraj prozora.

Namrštila sam se " Šta ti radiš ovde?"

" Došao sad da vidim da li si dobro"

" Da li ti izgledam dobro?" oči su počele da mi se pune suzama " Tvoja prijateljica je možda ubila Eliota,a ja ne znam da li je živ ili mrtav. Samo sam se probudila ovde i ne znam ništa." sada su već suze počele da mi klize niz lice " Mrzim te. Eliot je bio u pravu, vi demoni ste zli. Odlazi, ne želim više nikada da te vidim."

" Viki, ja.."

" Samo odlazi" kleknula sam na zemlju i plakala.

Čula sam kako mi se približava i staje tačno ispred mene " Žao mi je, nisam znao da će ga tako pretući. Nisam mogao ništa da uradim, ne smem protiv kralja inače bi me ubio" kleknuo je i čvrsto me zagrlio " Smiri se, sve će biti uredu"

" Kako će sve biti u redu? On nije disao kada sam ga poslednji put videla. Verovatno je..." pokušavala sam da dodjem do daha.

" Misli pozitivno" osmehnuo mi se i podigao u naručje.
Spustio me je na krevet i pokrio.

" Ja sada moram da idem" rekao je "Odmori se imaš dosta vremena do škole"

Uhvatila sam ga za ruku " Nemoj da ideš "

Iznenadjeno me je gledao " Ovaj, ostaću dok ne zaspiš, ali onda stvarno moram da idem"

" Dobro" mrdnula sam se malo da bi bilo mesta i za njega.
Legao je pored mene i zagrlio me, zatvorila sam oči i nije mi dugo trebalo da zaspim. Slušala sam umirujuće odkucaje njegovog srca koji su me smirivali i uspavali.

* * *

Otvorila sam oči, a Derek je još uvek bio pored mene. Uzela sam telefon da vidim koliko je sati, šest sata ujutru.
Šta? On se uspavao, nije otišao.

" Derek " polako sam ga prodrmala "Budi se, šest ujutru je "

Polako je otvorio oči " Šest ujutru? O čoveče" ustao je, a njegova crna kosa je bila raščupana od ležanja. Bio je tako smešan.

" Moram da idem, ćao Viki " osmehnuo se i izašao kroz prozor.

Vratila sam se nazad na spavanje, ali nisam mogla da zaspim, sklopila sam oči na kratko. Svaki put kad zatvorim oči samo vidim Eliota, kada bi samo taj prizor mogao da nestane. Dobro je što ga barem nisam sanjala, jer bih mi bilo još teže.
Telefon mi je zazvonio i već je bilo sedam sati. Ustala sam i odmah krenula u kupatilo. Pogledala sam se u ogledalo,oči su mi bile natečene i crvene od plakanja i imala sam velike podočnjake. Kosa mi je bila mokra od suza i sva raščupana. Pustila sam vodu, i istuširala se, tako mi je prijala.
Kosu sam skupila u rep,jer sad nisam imala vremena da je osušim. Vratila sam se u sobu, obukla i uzela torbu sa stolice. Tada mi je pažnju privukla bela koverta koja je stajala na mom stolu.
Ostavila sam torbu i otvorila kovertu. Unutra je bilo pismo, od kraljice:

Viktorija, stvarno mi je žao što sam tražila od Liama da te odvede, ali to je bilo za tvoje dobro. Bila si previše uzrujana oko Eliota.
Poslaću Liama da dodje po tebe, budi sprema, stiže večeras u osam.
Jako je hitno i veoma si mi potrebna.

Aurora

Napokon ću saznati šta je bilo sa Eliotom. Samo sa nadam da je dobro, a ako nije. Otićiću i ubiti onu devojku.
Pogledala sam na sat, ako ne požurim zakasniću u školi, ali ne mogu da čekam do večeras, ova nervoza me izjeda.
Samo želim da vidim nasmejanog Eliota koji stoji kod vrata palate i čeka me, i želim čvrsto da ga zagrlim i da ga ne puštam.

............................
Evo nastavka, napisala sam ga što sam pre mogla. Nadam se da će vam se svideti.
Što se tiče Eliota, još malo ću vas držati u neizesnosti. :)))
Sledeći deo neću moći da stavim pre petka, ali tada ću sigurno otkriti šta je bilo sa Eliotom :)
Hvala što čitate.

Crni AnđeoWhere stories live. Discover now