School for Supernaturals

Trideset

"Onda, sekice, zanima te što smo otkrili?" Slatko mi se nasmiješio i mignuo obrvama.

"Ne zovi me tako i daj gukni više!" Prostrijelila sam ga pogledom na što se on zahihotao. Njega je sve ovo zabavljalo? E, pa zabavljat će ga i kad ga ja dohvatim!

Mogu ja umjesto tebe? Kladim se da bi uživao.

O Bože!

"Malo smo istraživali onu noć kada te Annin otac doveo kući i saznali da ti metal nekim razlogom šteti zdravlju i moćima. Zato si se osjećala onako gadno. A moram priznati i izgledala."

"Joj, kad te dohvatim." Zaprijetila sam mu tiho što ga je još više zaigralo.

"Ali saznali smo i da taj metak nije glavni razlog gubitka tvojih moći." Značajno me pogledao. "Napala si Masona svojim moćima, zar ne?"

Kao da me tim riječima vratio u prošlost i sve se odigralo ispočetka. Slika Masona mi se pojavila pred očima i kao da mi se još jednom srce pokidalo. Zašto toliko boli?

Zato što ga voliš.

Rochell, sad bi stvarno bilo dosta. Nije mi do tvojih igrica.

"Mislim da jesam." Tiho sam progovorila i pogledala Carlosa.

Nježno me gledao i klimao glavom. "Tvoje moći su prešle na njega. Ne znamo razlog."

"Što sam učinila..." Dlanom sam prekrila usta i skliznula na koljena. Začula sam glasove cura oko mene, ali nije me bilo briga. Što ako sam ga stvarno ubila? Zar ću onu bol morati iznova prolaziti? Taman kad povjerujem da možda još ima nade, da je možda još uvijek živ, sve nestane i ponovno se vratim na staro. Dokle ću ovako?

"Kvragu, Pany!" Carlosovo silovito treskanje me vratilo u stvarnost i ugledala sam njegove zabrinute oči nekoliko centimetara od mojih. "Nisi ga ubila! Živ je."

Samo sam buljila u njega. Nisam mogla riječ progovoriti. Samo sam stajala na koljenima i gledala kroz otvorena stajska vrata. Gledala sam sunce koje se baš spremalo izviriti i obasjati ovaj svijet prepun tame i misterija. Prepun mene. Carlos me lagano zagrlio i zabio glavu u moju kosu. "Ovdje je, Pany." Promrmljao je na što sam se ja lecnula. Ali prije nego sam uspjela smisliti ikakvo pitanje u svojoj glavi ugledala sam mišićavu siluetu. Sigurno je koračao prema nama s izlazećim suncem u pozadini. Zadrhtala sam i da nisam bila na koljenima sigurno bi se strovalila na zemlju. Bio je tako zanosan i odjednom su mi svi naši zajednički trenutci preletjeli mislima. Sjetila sam se kada me prvi put poljubio. Kvragu, da barem mogu bar još jedan put osjetiti njegove usnice na mojima. A ja sam ga onako okrutno odbila čim se pojavio Call. Koja sam ja glupača! Ali sada nema teoretske šanse da ga ikako vratim. No, odjednom sve je isparilo kada se pojavio preda mnom. Gotovo nečujno sam izdahnula i zagledala se u njegove predivne smeđe oči koje sada nisu odavale nikakve emocije. Gledao me bezizražajno i kao da mu je svejedno što me vidi. To me dodatno dotuklo, ali što sam mogla očekivati? Da mi se baci u zagrljaj i poljubi me? Eh, to ne sigurno.

I tada smo ostali samo on i ja. On onako prekrasan i zadivljujuć kako samo on zna biti,a ja na koljenima pred njim. Osjećala sam se tako jadno. Kao lovina pred lovcem koja čeka svoju nadolazeću smrt. Što da mu kažem? Bože, odjednom kao da mi je netko odrezao jezik. Nisam mogla riječi prozboriti. Samo sam ga gledala u te njegove bezizražajne oči. I tada je njegov glas dopro do mojih ušiju. Njegov anđeoski i nadnaravno predivan. Ali bila je to samo jedna riječ. Jedna, ali nešto najljepše što sam u životu čula.
"Bok."
________________________

Heej, društvo! Nadam se da vas nisam razočarala nastavkom i nadam se da vam se sviđa. Nešto je kraći od prethodnog, ali svašta se dogodilo u njemu.

Recite mi što mislite o ovome? Mason je živ!!! Jeste li se nadali ovome?

Ovo je trideseti nastavak ako ne računamo onaj, amo reći, prolog i htjela bih vam zahvaliti na 20k pregleda. Znam da to i nije puno jer neke priče imaju i po milion pregleda, ali meni to puuuno znači i volim vas sve!

Ly, Adstra❤