path to future

3.7.

7. O N  D R U G S 

"They asked me for drugs, so I told them about your smile."

DROGE i sve ovisnosti poprimaju različite forme. Ali možda njezinu ovisnost nije trebalo izliječiti.

U zadnje je vrijeme često razmišljala o načinu na koji su se stvari složile. I bilo je čudno, i povezano baš onako kako je očito trebalo.

Da se Zoey nije napila na koncertu možda bi završila s Walshom. Da se Walsh nije zvao Kai kao i njezina stara ljubav možda se nikada ne bi upoznali. Da Zoey nije polupijana poslala poruku Walshovoj simpatiji i tako ih spojila možda se on ne bi osjećao dužan naći njoj nekoga i možda ne bi nikada završila sa Sebastianom. Da joj se nije sviđao Kai, ne bi upoznala Walsha – a onda ne bi upoznala ni Dariusa koji ju ne bi upoznao sa Sebastianom. Da nije toga dana izašla na kavu s prijateljicama možda nitko nikada ne bi pomislio kako bi ona i Affet bili dobar par. A ima još toliko onih malih „da se to nije dogodilo" kojih možda ni sama nije svjesna. I bez svake od tih malih stvari ona sada ne bi bila ovdje.

Ova je priča možda otrcana i od samih početaka je već dobro poznati klišej, ali je istina. Čuda se doista događaju. Ili barem nemoguće stvari koje mi ljudi volimo tako nazivati. Jer doći će vaš razlog i svaki onaj trn na putu koji je vodio do toga odjednom će vam postati jasan.

Još jednom, Zoey kao se našla u sceni iz nekoga romantičnoga filma. Mislim da bi bilo vrijeme da napomenem da romantični filmovi nisu stvarnost i da je svaka od tih romantičnih scena često popraćena lošim smijehom, čudnim neugodnostima i svime onime o čemu nam pisci ne govore. Ali izostavljanje takvih detalja ne čini događaje manje predivnima.

Dopustite da vam ispričam posljednju takvu scenu u ovoj priči.

Sjedila je na klupi, s njim kraj sebe. Nebo je bilo obojano najljepšim narančastim nijansama zalazećega sunca. Gledala je. Malo u nebo, a malo u njega. Ponekad bi jednostavno zatvorila oči, položila glavu na njegovo rame, i pustila misli da idu svojim tokom dok bi njegova ruka prolazila kroz njezinu kosu.

Ponekad su se poljubili, i svaki put nakon toga se nasmiješili. Neki poljupci su bili dugi, a neki kratki, i nije mogla odlučiti što joj je draže; baš ti koji traju dugo i od kojih joj tijelom prolaze trnci, ili oni kratki, nakon kojih bi otvorila oči da vidi kako se smiješi.

Nije se ni snašla, a već je potpuno pao mrak. Sada se nebo doima još ljepšim. Tamno, a ukrašeno sjajem zvijezda. Pretpostavila je kako bi joj vjerojatno trebalo biti hladno tek nakon što je vidjela nekoga stranca kako prolazi u jakni, a ona je u majici bez rukava. Ali kada je pogledala u njega – evo vam još jedan klišej – shvatila je zašto joj nije hladno.

Tišina je zvučala skladno. Makar je shvatila da ta tišina i nije zapravo tišina. Nije to ona tupa praznina kada se ne čuje ni zvuk. U pozadini se i dalje čuju nekakve ptice – a svaka pjeva u svome tonalitetu. Vjetar koji ponekad počne puhati malo jaše pokrene lišće koje zašušti. Čak i ljudi koji hodaju u daljini ponekad se čuju. A onda, ponekad, njihov se smijeh nadoveže se na čitavu melodiju okoline.

I tada, kao da joj se trenutak i ovako nije činio previše nerealnim – jer možda je bila sanjar, ali onaj tip sanjara koji ne vjeruje da se stvari iz snova događaju zapravo – nebo je postalo još ljepše. Ali samo na nekoliko sekundi. Dovoljno da vidi svjetlinu padajuće zvijezde netom prije nego joj nestane iz vidika.

„Jao, vidi!" viknula je. Ali tada je već bilo previše kasno. Jer iako je istoga trena pogledao u zvjezdano nebo, padalica više nije bila na vidiku.

„Što, što je bilo?" upitao ju je, nakon čega ga je pogledala pomalo žalosno, shvaćajući da je propustio njezin predivni trenutak. Trenutak koji je mogao biti njihov.

„Zvijezda padalica", odgovorila mu je. „Trebao si vidjeti to, tako je predivna."

I iako joj je pogled do maloprije bio žalostan, u isto vrijeme bila je i sretna jer sam imala priliku vidjeti padalicu baš onda kada ju je najmanje očekivala. Možda je, pomislila je, tako sa svime u životu; Dobre stvari dođu baš onda kada se najmanje nadaš, ali i nestanu prije nego se stigneš i snaći. I ostane ti samo lijepa slika i žalostan pogled. Nije htjela da i on nestane.

„I, jesi zaželjela želju?"

Shvatila je da nije. Dogodilo se toliko brzo da nije ni stigla razmišljati o želji. Iako joj je u tome trenutku kroz glavu prošlo tisuću misli, shvatila je da je sada već prekasno. Uostalom, naivno je dječja misao vjerovati da zvijezde padalice stvarno ispunjavaju želje, zar ne?

Polako je odmahnula glavom, a zatim zaklopila oči i naslonila se na njega. U isto vrijeme osjećala se umorno i puno energije, i ni sama nije znala kako je to moguće. Ali očito s njim to tako ide.

Nije bila sigurna ni koliko je vremena prošlo; jer sati joj se sada ponekad čine poput minuta, a minute su sličnije sekundama. Znala je samo da je najednom čula njegov glas.

„Gle!"

Istoga trena se trznula, podižući pogled, ali nije vidjela ništa.

„A daj, sada si ti propustila", rekao je, otprilike jednakim tonom kao što je Zoey nakon što je on propustio padalicu.

„Dvije padalice u nekoliko minuta?"

Znala je da to nema smisla. Znala je i da nikakva kiša meteora nije bila najavljena, te da se i vidjeti jednu padalicu činilo pukom slučajnošću. Ali dvije, i svatko je jednu propustio.

„Navodno, čuda se događaju."

A tada se sjetila da nije istina da nije zaželjela želju kada je njezina padalica pala. Želja je bila jaka, i intenzivna, a nije čak ni znala da ju je poželjela. Istoga trena kada ju je ugledala, i onoga trena kada je viknula i njemu da pogleda; jedino na što je mislila bilo je koliko je htjela da i on vidi isto.

Možda se želje, na kraju, ipak ispune.

a