path to future

1.2.

2. R O O F T O P

"And I want to wake up with the rain. Falling on a tin roof. While I'm safe there in your arms."

— Norah Jones

NESIGURNOST je ono što koči toliko ljudi. Iako postoje mnogi koji čak i previše vjeruju u sebi, postoje i oni koji nikada neće biti zadovoljni sami sa sobom. Nikada neće biti sigurni u ono što rade, i dopustiti će da ih to zaustavi u cilju. Još ako je u pitanju osoba koja je po prirodi povučenija, lako će si moći upropastiti i najbolju priliku.

Zoey Whittaker bojala se da će se upravo to njoj dogoditi.

U jednu ruku i dalje nije mogla vjerovati. Čekala je da ju netko polije hladnom vodom i da se probudi iz sna – pa da opet pogleda na sat i shvati kako je došlo još jedno sedam ujutro, bezvoljno ustajanje, i nikakav razlog da učini isto. Ali kako se to nije događalo, sve više počela je shvaćati kako je to što se događa stvarno.

I sjedila je tako, ispijajući gutljaj za gutljajem kapučina od vanilije, promatrajući njegove oči i razmišljajući o tome koje s boje dok sluša ton njegova glasa. Bilo je zadivljujuće koliko je lako mogla s njime pričati, i kako se osjećala kao da ga zna puno dulje, i kao da je ovo samo još jedan u nizu od brojnih izlazaka.

Ukus u glazbi bio im je gotovo identičan. Gledali su iste serije. Mrzili iste ljude. Smijali se na iste šale.

I samo tako, prošla su barem tri sata i nije se ni mogla sjetiti o čemu su toliko dugo pričali. Kafić je već napustila većina ljudi, a miris cigareta uvukao joj se u kosu i odjeću. Oči su ju čak i počele boljeti od tolike količine dima, ali nije htjela da izlazak završi.

„Hoćemo radije prošetati?" predložio je, spašavajući ju nedoumica. „Ovdje postaje zagušljivo."

Nasmiješila se i istoga trena se složila. Prije nego se snašla, platio je i njezinu kavu. Zakolutala je očima na to.

„Nisi trebao, ali hvala", rekla je. Istina je bila da nije voljela kada je netko to radio. Imala je svoj novac, i mogla je sama platiti svoju kavu. Ali opet je smatrala to lijepom gestom.

„Gdje ćemo sada?" pitala je, misleći na smjer hoda. Čak iako nije bilo važno, trebao joj je neki pokretač teme.

Nasmiješio se.

„Pa, znam jedno mjesto, ali malo je... riskantno."

Nije znala sviđa li joj se kako to zvuči ili ne.

„Kakvo mjesto?"

„Vidjet ćeš. Ako si za?"

I dalje nije bila sigurna.

„Ne razumijem, gdje je to?"

Ponovo se nasmiješio.

„Negdje... malo povišeno."

Što je više govorio, manje je razumjela. Baš zbog toga odustala je od ispitivanja, te je samo kimnula.

Windale je bio malen gradić, pa je pokušala pretpostaviti gdje ju vodi, ali ništa nije odgovaralo onome što govori. Došli su do neke stare, napuštene zgrade. Tlo je bilo neravno, puno razbijenih komadića stakla i drveta, i bilo je teško hodati, a i bio je mrak.

„Možeš?" pitao je.

Kimnula je, ali svejedno joj je pružio ruku kako bi joj pomogao da prođe. I još jednom se uvjeravala kako sve što se događa nije stvarno – ali bilo je, a sada je čak imala i njegovu ruku spojenu s njezinom kao dokaz.

Došao je do zgrade, nalazeći maleni prolaz kroz koji su se nakon toga oboje provukli.

„Većina ljudi ne zna za ovo", rekao je. „Otkrio sam to nedavno, hajde."

Penjali su se uz stepenice, i napokon je shvatila o čemu je riječ. Vodio ju je na krov zgrade; A pogled je bio veličanstven. Već je bio pao mrak i jasno su se vidjele zvijezde, ali nije bilo posve tamno – ulična su svijetla napravila savršen balans između svijetla i tame.

Sjedili su oni neko vrijeme na vrhu krova. Pričali su dugo, i o svemu. I sve više je osjećala kao da ga zna toliko dugo. Ponekad su uspostavili kontakt očima, i tada bi, samo na sekundu, pomislila da će ju poljubiti. Djelovalo je kao da se i sam premišlja, ali možda je to bilo tako samo u njezinoj glavi. Jer i dalje nije shvaćala zašto bi ju on želio poljubiti. Nije joj išlo u glavu ni kako ju je sada, nakon toliko vremena, napokon pozvao van – ali nije se htjela previše zamarati time. Bilo joj je lijepo, i samo joj je to bilo bitno.

Kompletna scena, zvijezde, krov, i par u svojim početcima, činila se kao da je izašla iz nekoga filma. Ali nije to bilo kao u filmu, nipošto. Pa, barem ne u onakvima kakve je navikla gledati. Nije bilo glazbe u pozadini, niti je dobila taj iščekivani poljubac. Bilo je puno realnije. Puno više u njezinom stilu. I puno bolje.

Svoj poljubac nije dobila ni na kraju spoja. A možda je tako bilo i bolje, mislila je, jer bilo ju je strah od toga.

Nije znala tada je li priča za njih gotova time. Znala je samo da se, nakon što su se oprostili i okrenuli jedno od drugoga, nasmijala najvećim mogućim smiješkom.