path to future

1.5.

5. B E D  O F  R O S E S

„A woman who would steal your love when your love was really all you had to give was not much of a woman"

— Stephen King

KADA VOLIŠ nekoga, želiš upoznati svaki dio njegova bića. Želiš ga vidjeti potpuno razoružanog, i znati baš sve o njemu. Želiš da ti kaže o svakome svome problemu i želiš mu pomoći da ga riješi svim svojim snagama. Želiš imati tu osobu potpunu, psihički i fizički. Ali što kada nisi siguran da želiš da ona ima tebe na isti način? Što ako nisi spreman otkriti baš svaki dio svoga bića nekome – ako neki dio tebe dalje ne može vjerovati toj osobi potpuno?

Zoey je i dalje imala problema sa nesigurnosti. Nije nju bilo strah otkriti se preda njim; bilo ju je strah da mu se neće svidjeti to što vidi. I to se odnosilo na svaki aspekt njezina bića – psihički, koliko i fizički dio.

Bilo je to negdje pred kraj četvrtoga mjeseca, i svi drugi razredi iz njihove srednje škole išli su na trodnevni izlet. Našla se ona tako s Kaiem, sama u sobi. Nisu bili prvi put sami, doduše – ali inače su bili kod njega doma, a njegovi roditelji uvijek su bili u kući. Sada su bili potpuno sami, a vrata su mogli zaključati.

Isprva su sjedili na njegovome krevetu, ali prije nego što se i snašla već su bili u ležećemu položaju. Ljubili su se, konstantno, i nitko od njih nije rekao ni riječi. Skinuo joj je majicu, te je ostala u grudnjaku i hlačama, a zatim je skinuo i svoju. Neko vrijeme nakon toga ruke su mu prošle njezinim leđima, te je otkopčao i grudnjak. Nakon što je spustio ruke dolje, zaustavila ga je; znala je što želi – i tek tada udarila ju je ta mogućnost.

„Ne želiš dalje?" pitao je.

Odmahnula je glavom.

Ni sama nije bila sigurna zašto.

Nisu se oni ni od samih početaka zadržavali na poljupcima, ali ovo joj je za sada ipak bilo previše. Htjela je to, s jedne strane – ali u glavi su joj se istoga trena kada je pomislila na to počele motati različite misli. Nije se osjećala dovoljno lijepom. Dovoljno zgodnom. Nije znala kakva će biti, ni je li spremna.

Nije se osjećala spremnom.

Nije izgledao ljuto. Možda je bio pomalo zbunjen – ali nije se činilo kao da mu smeta.

„Imam zaštitu, ako te to brine."

Nasmijala se.

„Pretpostavila sam da imaš, nije to."

„Nego?" pitao je.

„Rano mi je", odgovorila je. Što je velikim dijelom bila istina.

„Ne toliko kada uzmemo u obzir godine", nastavila je s objašnjenjem – znajući da bi mnogima i godine bile problem. Možda i jesu, dijelom, ali to ju nije toliko brinulo. „Nego s obzirom na to koliko smo skupa." Jer dva mjeseca doista nije bilo puno.

„Ja..." počeo je. „Oprosti. Ispao sam klasični muški kreten koji..."

„Ne, ne, nisi..." prekinula ga je. „Okej je, ne smeta mi." I govorila je istinu. Doista joj nije smetalo. Gotovo da je više bila ljuta na vlastitu odluku, ali znala je da je ona ispravna.

Nasmiješio se. A zatim ju poljubio. Ispričao se on još nekoliko puta; Često se on ispričavao za stvari za koje ga ona nikada nije krivila. Bio je to vjerojatno više refleks, i često mu je puta rekla to, ali nikada nije mogao prestati s time.

Ispričavao se i kasnije te noći. A ponovo nije bio kriv.

Odlučili su se kasnije ipak pridružiti ostalima. Bio je to njezin razred, nekoliko ljudi iz njegova, i još par iz druga dva razreda. Kada su postali previše glasni, i kada ih je velika većina bila previše pijana, polako su se krenuli razilaziti po sobama, pa je tako i Zoey bila u svojoj.

Čulo se kucanje na vratima, i već se bila ponadala da je to bio on. Umjesto toga ušla je Sarah, njezina već napola pijana prijateljica.

„Kakve drame!" Izderala se. „Jebote morate vidjeti to. Kai i Penelope se svađaju, ženska kleči na koljenima!"

Na spomen njegova imena srce joj je brže zakucalo, a kada je čula i ime djevojke koja mu se sviđala kraj njegovoga, namrštila se.

„Š-što je bilo?" promucala je.

„Ma govori mu da ga voli i moli ga da mu oprosti, a on samo sjedi tamo i klima glavom i govori kako ju mrzi."

Zoey nije previše brinula oko toga – znala je da mrzi djevojku iz dna duše. Jedini problem bio je što je vjerovala da se sada bez razloga frustrira, a zbog toga se i ona sama naljutila.

„Ja..." počela je, i nije znala što da kaže. „Možeš li ga pozvati ovdje?"

Djevojka je kimnula, odmah napuštajući sobu.

Nekoliko minuta kasnije vratila se s njim.

Došao je.

Čim je čuo kako ga je ona zvala, došao je. I uz to se i ispričao. Rekao joj je kako mu je žao što ju je uvukao u sve to. A zatim su se smijali svemu tome. Zoey nikada nije razumjela što je vidio u njoj.

Nisu voljeli iste stvari. A čak nije bila ni lijepa. Imala je plavu kosu doduše, ali to je bila ona umjetna, izbijeljena nijansa koja je izgledala toliko neprirodno – nije se ni Zoey mogla pohvaliti prirodnom bojom kose, ali njoj to nije bilo ni u cilju. Penelope je bila mršavija od Zoey, ali nikada ju nije smatrala zgodnom. Bila je čak i odviše mršava. Lice joj je bilo nekako izduljeno, i konstantno je nosila šminku koja joj nije previše pomagala. Imala je, doduše, plave oči i možda zapravo nije bila toliko ružna kakvom si ju je Zoey složila u glavi zbog puke odbojnosti prema njoj.

Toga dana nije previše razmišljala. Sve što se dogodilo za nju je izgledalo poput priče iz loše sapunice, a sapunice nikada nije voljela. Djevojka joj se ispričala sljedećega dana, govoreći kako je bila pijana i kako joj nije u cilju uplitati se, na što je ona samo kimala glavom govoreći kako ona nema veze s ničime od toga i kako je Kai onaj kojemu se treba ispričavati.

Ako je nešto shvatila toga dana, to je bilo da njezin dečko zna i mrziti. A kada je mrzio, činio je to jednako intenzivno kako je i volio.