path to future

3.6.

6. W A L K I N G  I N  L O V E 

"I didn't fall in love with you. I walked into love with you, with my eyes wide open, choosing to take every step along the way."

LJUBAV nije samo jedan osjećaj. Ona je puno više njih spojenih u jedan. To i objašnjava činjenicu da ima toliko puno različitih ljubavi.

Ova kakvu je Zoey sada osjećala bila je posve drugačijega spektra nego ona prema Kaiu. Ili čak prema Heathu. Za Kaia je, doduše, osjećala nešto nedefinirano, ali voljela je više svojim mozgom nego srcem – i nije znala kako bi to bolje objasnila. Prema Heathu je osjećala više požudu nego ljubav, možda djelom jer je znala da ga ne može imati. Ovo je, znala je, bilo iskreno.

Bila je spremna na sve s Bashom jer je bila svjesna da odrasta. Da je to ljubav kakva bi trebala biti. Činilo joj se sada kao da se natjerala da voli Kaia jer je htjela voljeti nekoga, pa je to s vremenom postala njezina luda opsesija. I možda ga je voljela na neki način, ali ne dovoljno da ga želi zvati svojim prvim. Sada je samo žalila što joj Bash nije mogao biti sve prvo. Prvi poljubac. Zagrljaj. Prva veza.

A kada bi bolje razmislila, shvatila bi da je možda dobro što je sve išlo svojim tokom. Kako ju je svaka greška dovela do ove ispravne odluke i kako je njezin put možda i trebao biti trnovit. Pa što ako njezin prvi poljubac nije bio sa Sebastianom? Trebala je imati pogrešne ljubavi i slomljena srca kako bi znala što je pravo.

I stoga je odlučila ušetati u njihovu ljubav sigurna i svjesna da možda neće trajati vječno. Ali ako bude – oh, kako će predivna vječnost to biti.

U zraku se osjetio blag miris tek pokošene trave. Čuo se tek poneki šum. Buđenje prirode u proljeće. Sunce je i dalje sjalo u svom punome sjaju, i vrijeme je, poput njihovoga raspoloženja, bilo idilično. Bila je riječ o onoj vrsti ljepote za kakvu mnogi vjeruju da postoji samo u filmovima. Ona idila. Kada su zvuci prirodne skladni. Tihi, a vrište. Dok zrake sunca sjaje dovoljno da ih ugriju, ali opet, ne previše jako. Smijali su se. Poljubili ponekad. Pričali. Ili šutjeli. Istini za volju, uopće nije bilo važno.

Ali da. Smijali su se. Većinom su se smijali.

Tada joj je rekao kako se dugo vremena s nekime nije mogao tako smijati.

Pomislila je isto.

Gledajući malo u prirodu, pa malo u njega, znala je da neće uskoro skinuti taj smiješak s lica. A između misli, lutale su kazaljke sata koje su odbrojavale vrijeme znajući da će uskoro morati doma.

Nije htjela.

A znala je da ne želi ni on.

Šutjela je neko vrijeme, a misli su i dalje vrištale. Prepoznala je i onu misao o toplini ljeta. Praznika, i odmora. I kako će ih provesti s njim.

„Jedva čekam ljeto", izjavila je.

Nasmiješio se. „I ja isto."

Tada se, ipak, nečega sjetila. Pomalo se rastužila. Ili je uplašila riječ koju tražim? Vjerojatno to, jer priča o Kaiu više ju nije činila tužnom.

Oči su joj se susrele s njegovim zelenima, i sada je ona bila ta koja se, unatoč svemu, smiješi.

„Znaš, to sam mislila i prošlo ljeto", nastavila je. „A onda sam shvatila da sam pogriješila."

Kroz glavu su joj u tom trenutku ponovo prošle slike. Odlaska. Besanih noći, njezinih suza, i one rupe koju je konstantno nosila u grudima. Slike savršeno pokvarenoga ljeta odlaskom jednog kretena. A onda je, istoga trena, shvatila da je to samo to. Slike. I da ju više ne diraju. Jer on je bio tu, i više nije bilo važno.

„Nećeš pogriješiti i ovoga ljeta", rekao je, dobro upoznat sa situacijom. I nasmiješio se, ponovo.

Šutjeli su, samo nekoliko sekundi. Dovoljno da joj kroz glavu proleti njegova misao. A tada je dodao još samo jednu riječ. Ali to je bila ona najsnažnija. Najljepša. Ona koje se pridržava.

„Obećavam."