path to future

1.1.

1. C O U N T I G  S T A R S

„My thoughts are stars I cannot fathom into constellations."

— John Green

NAŠE MISLI ponekad su poput zvijezda. Ima ih jako puno i nemoguće ih je sve uhvatiti, niti sve vidjeti u ovo vrijeme. Neke od njih sjaje jače od drugih. Takve zaokupe naš pogled na dulje vrijeme, ako ne i zauvijek. A onda stvaraju i sazviježđa. Povezane misli koje možemo shvatiti samo ako se potrudimo dobro gledati.

Kroz njenu glavu prolazile su galaksije.

Svaki komadić sjećanja koji se dogodio kroz protekle dvije godine sada joj je barem na trenutak zasjao poput najjače zvijezde i natjerao ju da razmišlja o tome. Koračala je, polako i nesigurno, putem koji nije trebao biti dulji od pet minuta. Konstantno je pogledavala na sat u strahu da ne zakasni, a onda se, ponovo, zapitala bi li možda bilo i bolje da zakasni - pa da ispadne da joj nije stalo onoliko koliko je očito bilo. Disala je duboko. Srce joj je kucalo previše brzo. A čak i da je počela trčati, svojim mislima nije mogla pobjeći.

Prvo se vratila na tupo buljenje u zeleni zid njezine sobe. Duboko disanje, i paničarenje. Te odabir onoga što će obući i konstantno gledanje u ogledalo sa nezadovoljstvom. I dalje nije bila našminkana - zamolila je prijateljici da to učini jer je ona oduvijek bila bolja od nje u tome. Kosu je sredila koliko je mogla, ali i dalje nije bila potpuno ravna; nikada nije bila. Njezina crveno obojana kosa uvijek joj se činila poput grive kojoj nije mogla ništa. Dosezala je do ramena i imala je šiške odrezane u stranu, i taj oblik možda je pristajao njezinome licu, ali bilo je odviše teško narediti joj kosu. Sve na njoj tada joj se činilo previše običnim. Dosadne, čokoladno smeđe oči, po njoj prevelik nos i tanke usne.

Stajala je tada, prvi puta u novoj, traper košulji i crnim uskim hlačama. Tada su ju misli povele do kupnje toga - posebno za taj izlazak, budući da nije našla ništa što joj je bilo dovoljno dobro u vlastitome ormaru.

Vratila se ona i na vrijeme davno prije toga. Prisjetila se prvoga dolaska u srednju školu; straha od novih početaka i neprihvaćenosti jednako kao i nadanja da će biti bolje nego što joj je bilo u osnovnoj. Sjetila se onoga čuvenoga dana, nekoliko tjedana nakon početka godine, kada je s prijateljicama u šali spajala parove sve dok nije došlo vrijeme na nju, pa nisu rekle kako bi ona bila odličan par sa dečkom s kojim je išla na engleski.

Kai Afet bio je dečko prosječna izgleda, svijetle, smeđe kose i sasvim obične građe. Sama ga vjerojatno nikada ne bi primijetila - a možda bi joj i išao na živce kao što je išao mnogima koji ga nisu poznavali. Kada god bi zamišljala svoga idealnoga dečka, zamišljala ga je gotovo kao potpunu suprotnost. Ovako je, nakon dugoga nagovaranja, odlučila za nešto za što nikada nije mislila da ima hrabrosti; javiti mu se. I tako se Zoey Whittaker malo po malo počela zaljubljivati. Prvoga puta u svome životu. Bio joj je to osjećaj pomalo stran, što ga nije učinilo manje jakim.

Sjetila se ona i svakoga kasno noćnog razgovora sa prijateljicama. Sjetila se kako su se razgovori vrtjeli u krug, i kako je dvije godine toliko pričala o istoj osobi - sve više i više se uvjeravajući da nikada neće završiti s njim. Sjetila se koliko je voljela pričati s njim, a koliko se osjećala teretom čak iako su njegove riječi bile tople. Sjetila se djevojke koja mu se prije sviđala, i kako ta djevojka nije ni malo nalik njoj. Sjetila se svoga jadnog nastojanja da održi razgovor s njime čak i kada je vidljivo da on ne dijeli toliku želju da priča s njom. Sjetila se i onoga dana kada je napokon uspjela i smognula snagu da ga pozove na kavu - pomalo na glup način, doduše, i kako je rekao da ne može ići taj dan. Sjetila se koliko je puta odustala od njega a onda shvatila da ne može samo tako obrisati zaljubljenost. Sjetila se i ljudi koji su ju zvali van, i koje je odbila zbog osobe za koju je znala da neće nikada imati šanse s njom.

A tada se sjetila Božića, i trenutka kada joj je njegova poruka uljepšala cijeli dan. U kafiću u kojemu je bio svirao je njezin najdraži bend. Rekao joj je da je se sjetio. A nakon toga su pričali puno i konstantno, i imala je dojam da stvarno želi pričati s njom. Pa, barem nekoliko dana, dok čarolija Božića nije nestala a njihov razgovor ponovo prestao.

I onda se sjetila dva mjeseca hladnoće. Onda kada se uvjerila da je sada napokon i potpuno odustala. Pa joj se baš u tome trenutku kada se nadala da je na putu da zaboravi na njega i nastavi javio ponovo. Ovoga puta bilo je bolje nego ikada prije.

Tada ju je pozvao da izađe s njom. Učinio je to na svoj način, pomalo suptilno, iako zapravo sasvim očito. Obećao joj je posuditi sedmi nastavak Harry Pottera i pod izgovorom da je knjiga previše teška da ju ponese u školu, zvao ju je na kavu.

Naravno da je pristala.

Veliki dio nje, naravno, mislio je da će na tome završiti. Da će, kao i uvijek, nakon nekoga vremena razgovori ponovo postati hladni i da će se ponovo vrtjeti u krug. Ali ovo je bio napredak, i nije htjela razmišljati o onome što će se događati dalje.

Jer za kraj, pogledala je kako stvari sada stoje. Bio je topao dan mjeseca ožujka, a ona je hodala prema lokaciji na kojoj se trebala naći s njim na prvome spoju.