path to future

3.2.

2. M I N D  G A M E S 

"This is a battle, a war, and the casualties could be your hearts and souls."

U LJUBAVI I RATU sve je dopušteno. Ili barem tako govore. Dopušteno je voljeti previše jako i dopušteno je ne voljeti uopće, baš kao što je dopušteno birati hoćeš li se boriti za ono što želiš ili ne. Očito je dopušteno i varati, povrjeđivati, nanositi bol. Dopušteno je i plakati. Tko god da je izrekao tu rečenicu, mora da nije imao srce. Ili je, pak, imao preveliko srce – pa je završio povrijeđen i shvatio da ljubav doista je rat.

Zoey nikada nije mislila tako. Ne dok se nije dogodilo njoj. Njezin um vodio je mali rat svaki dan. Nije znala što želi. Htjela je voljeti, ali bojala se ponove povrede. Mislila je da ako još jednom uđe u bitku, neće izaći iz nje živa.

Ona je njemu čestitala Novu godinu.

On je nastavio pričati s njom.

Bio je to lijep razgovor. Tekao je glatko i smješkala se na svaku poruku, makar napisao samo dvije riječi.

Nedostajalo joj je iščekivanje poruka. Nedostajao joj je taj osjećaj koji bi imala kada bi se taj kratak zvuk začuo i kada bi pogledala u ekran. Nedostajao joj je smiješak koji bi se stvorio na njezinim usnama. Čak i ako joj nije nedostajao on, nedostajao joj je osjećaj koji je s njim imala.

I jedino što je mogla, po njoj, bilo je piti.

Tada se smiješila. Tada je sve bilo bolje. Tada je shvaćala da je mogla bez njega – i tada su njezine brige bile besmislene.

Možda je to bio jadan način za živjeti, ali više ju nije bilo briga.

Stara je godina došla tako brzo i kada se sjetila svega što se dogodilo te godine bilo je odviše čudno. Kao da je tu jednu godinu proživjela više nego svih šesnaest prije. Ove godine imala je ekipu s kojom je mogla izaći van i proslavi, umjesto da opet završi doma, razmišljajući kako nema pravih prijatelja i kako mrzi svoj život.

Walsh joj je obećao biti wingman. Ali Walsh joj je rekao biti wingman i za Božić, pa nije ništa učinio. Nije ga krivila, zapravo, nije da je bilo puno izbora – niti je nju tada oko toga bilo briga. Ovoga puta je, na neki način, svoju zadaću odlučio obaviti.

Bilo ih je desetak i jedva su našli dovoljno veliko mjesto u kafiću za sjesti. Glazba je bila odviše glasna i mogla je pričati jedino s Theom koja se nalazila do nje. Pila je drugu čašu ruma, ali jedva, jer bio joj je previše odvratan i polako je osjećala mučninu od njega. Trebalo joj je zraka.

Tada je čula kako Walsh spominje njezino ime. Kada ga je pogledala, on se samo nasmijao gledajući u nju te nastavio pričati sa Bashom. Možda joj se učinilo, pomisli. Ali shvatila je da to nije istina kada je ponovo čula svoje ime nekoliko minuta poslije. Ovoga puta Walsh čak nije ni pogledao u nju.

Bash je otišao na wc kada ju je Walsh pozvao.

„Hej, Zoey, znaš što sam primijetio. Bash je slobodan... i sladak i..."

„Okej", prekinula ga je. „Shvatila sam. Napravi što planiraš."

Nasmiješio se, zadovoljan sam sobom. „Već jesam."

I tako je sve počelo. Zoey Whittaker nije imala pojam da će taj događaj imati tako bitnu ulogu u njezinome životu. Nije razmišljala o tome ni kada se nekih sat vremena nakon toga našla vani i bez kaputa sjedeći kraj Sebastiana.

Tada su već bili dočekali Novu Godinu i tada ga je, pod izgovorom da mu čestita, uspjela zagrliti. Bilo je toplo i strano i tako lijepo.

A nakon konstantnih pokušaja njihovih prijatelja da ih dobiju nasamo, napokon su to i uspjeli.

Vladala je, isprva, neugodna šutnja.

Bio je stidljiviji od nje.

Nije znala da takve osobe postoje.

Oboje su znali da su svi drugi očekivali da 'zabriju' ali cijeli događaj bio je nekakvo skrivanje toga.

„Uhm, nećemo valjda samo šutjeti?" pitala je. U glavi joj se inače vrtjelo toliko razgovora, ali sada nije znala što da kaže. „Jel' gledaš serije?" pitala je, je uvijek bi pitala nešto slično kada ne bi znala o čemu da priča.

On stidljivo slegne ramenima. „Gledam, ali većinom ovo što bude na TVu."

Znala je da bi pričati o svojom opsesijom oko nekih serija bila slijepa ulica.

„Filmovi?" nastavila je.

„Ne znam..." odgovorio je.

„Koji je bio zadnji film koji si gledao?"

„Neki na TVu", odgovorio je ponovo. „O nekoj bandi..."

Nije znala što da kaže.

Duboko je uzdahnula.

„Igrice?"

„Ne više."

I činilo se kao da će svaki razgovor koji počne nadalje biti ista slijepa ulica u koju se iznova vraćala. Ali kada ona u životu nije ulazila u slijepe ulice? I koliko često se vrtjela u krug, pa vraćala istome? Pa je odlučila pokušati i ovoga puta.

Uostalom, bilo je nešto simpatično u toj njegovoj stidljivosti. Većina dečki jednostavno je mislilo da sve mogu i da mogu imati svaku djevojku. Sebastianu je, pak, nedostajalo samopouzdanja (a činilo joj se da to stvarno nije bilo potrebno – bio je jako lijep i zgodan i doimao se odličnom osobom, iako to još nije mogla sa sigurnošću reći jer ga nije znala dovoljno).

Sjetila se i da je Walsh rekao da se Sebastian nikada nije poljubio. Možda jednostavno nije htio, mislila je Zoey. Potrošiti prvi poljubac na nju? Bezveze.

Ali, ipak je nastavila razgovor.

I doista, uspjela je. Kasnije su krenuli u šetnju. I odjednom, riječi su krenule. Pronašli su zajednički jezik. I hodali. Pričali. Ali ništa više od toga.

Što su joj, naravno, odmah prigovorili. Čim su se njih dvoje vratili unutra, i čim su kao odgovor na pitanje „što ste radili?" dobili „pričali" blenuli su u nju.

I Zoey je pomislila da će na tome stati. Da jednostavno nije zainteresiran i da je to kraj priče.

Ali kako se samo prevarila.